Čarobna kičica

Bješe jednom jedan dječačić po imenu Ma Lijang, koji bi radije crtao no hljeba jeo. Na nesreću, ostao je zarana siroče te je morao samog sebe prehranjivati. Iz dana u dan skupljao je opalo granje u šumi ili kosio travu, pa ipak je bio toliko siromah da mu je kičica izgledala kao neprocjenjivo blago.

Kad je jednom prolazio kraj škole, dogodi se upravo da je nastavnik svoje đake podučavao crtanju. Zažarenih očiju gledao je dječačić kroz odškrinuta vrata kako se šarolike boje, sve potez po potez, uobličuju u krasnu sliku. Prije no što je i shvatio šta čini, ukorači dječak u školu.
- Smijem li se usuditi da pozajmim jednu četkicu? - zapita učitelja. - I ja bih tako rado učio da crtam.
- Šta ti samo pada na pamet, mangupe jedan! - dreknu učitelj strogo i mrko ga odmjeri. - Golja kao ti, pa hoće, ni manje ni više, nego da uči slikanje!

I tako ga po kratkom postupku izbaci.

Znači, razmišljao je Ma Lijang, nama siromasima zabranjeno je čak i crtanje. E, baš da vidimo da li je tako!

Od tog dana, kad je u šumi prikupljao drva, posmatrao je pažljivo oblik i let ptica pa jednom grančicom njihovu sliku ucrtavao u prašinu; kad bi sjekao trsku na rijeci, posmatrao je ribice gdje vrludaju kroz ševar, pa bi zamočio kažiprst u vodu i vrhom prsta crtao njihove oblike na pljosnatom priobalnom kamenju; najzad, kad bi s večera došao kući, uzimao bi nagaravljeni komadić drveta u ruku i njime crtao predmete svog oskudnog pokućstva: sto, klupicu i šta je još drugo posjedovao, a sve bi to šarao po zidovima svoje glinene kolibice.

Dan za danom vježbao je uporno i strpljivo, pa, da vidiš, i vrlo dobro napredovao.

Tako je zapanjujuce vjerno slikao ptice da si mirne duše mogao očekivati kako će svakog časa zacvrkutati, a ribe su mu izgledale tako prirodne i žive kao da će pri prvom dodiru zamahati perajima i otplivati. Ali ono za čim je dječačić najviše čeznuo, to mu je još uvek nedostajalo: kičica.

Tada se dogodi da Ma Lijang, jedne večeri, leže na svoju slamaricu i, iscrpljen od dnevnog rada, smjesta zaspa, pa mu se u snu javi jedan starac snežnobijele brade i predade mu kičicu.
- Ovo je čarobna kičica - progovori starac. - Budi oprezan i koristi je samo u blagočastive svrhe.

Kako je samo kičica blistala i treperila, i kako bila teška u ruci kad je Ma Lijang prihvati.
- Pa to je doista prekrasna kičica - uzviknu dječak očarano i skoči od radosti sa svoje postelje. - Veliko vam hvala, veliko vam hvala, dragi, dobri starče...

No, gle - prijateljskog starca već više nigdje nije bilo. Ma Lijang se prepade i probudi. Avaj, pomisli razočarano, to opet bješe san! Da li san? Da je bio san, odakle bi se kičica o kojoj je toliko sanjao, pozlaćena kičica, sad našla u njegovoj ruci?

Tek što je Ma Lijang ovom čarobnom kičicom naslikao ptičicu, već bi malo stvorenjce raširilo krilca, pa bi lepršalo i ćurlikalo i cvrkutalo kao da želi da svom tvorcu otpjeva pjesmu zahvalnicu. Takođe bi i ribice koje bi naslikao glavačke skakale u vodu, pa bi vrludale lijevo-desno i izvodile kojekakve vesele igre njemu u čast. Kako je srećan bio Ma Lijang!

Iz dana u dan išao je sad kroz selo i slikao sirotim seljanima sve u čemu su oskudijevali: plugove, motike, lampe uljanice, vedra za vodu...

Takva čudesna djela prirodno da dugo nijesu mogla ostati tajnom. Od usta do usta pronese se vijest, pa i bogati seoski gazda za to doznade. Njegova pohlepa odmah se probudi, te smjesta posla dvojicu slugu rmpalija, koji mladog čarobnika jednostavno dohvatiše za perčin i dovukoše pred gazdu.

Da bogataši nikad nijesu dobronamjerni prema sirotinji, odavno je, uprkos svojoj mladosti, znao Ma Lijang, pa kako je bio čvrst i neustrašiv junoša, usudi se da, uprkos najoštrijim prijetnjama i najprimamljivijim obećanjima, odbije da i jedan jedini potez kičicom povuče u gazdinu korist. Na to se ovaj toliko razbijesni da dječaka zaključa u štalu i najstrožije naredi da mu se ne daje ni jelo ni piće.

Tri dana tako dječak proboravi u štali. Trećeg dana u predvečerje otpoče snijeg. Velike pahuljice padale su sa neba, pa se ubrzo preko smrznute zemlje raširi debeli, pahuljasti sniježni pokrov. A gazda je mislio: ako Ma Lijang dosad od gladi nije krepao, sad će se zasigurno smrznuti. Kad, međutim, stiže pred štalska vrata, ugleda kroz pukotine gdje plamsa rumena vatra, a prijatan miris svježeg pečenja dopre mu do nozdrva.

Gazda se nečujno prišunja i proviri: unutra je mali Ma Lijang sjedio udobno kraj vatrice, sladio se pečenjem i u tiganju pržio valjuške. Aha! pomisli gazda, znači sve je to naslikao, jer kako bi inače tiganj, drva, meso i brašno dospjeli u štalu? Izbezumljen od bijesa, sazva gazda svoje izmećare i naredi im da malog bez oklijevanja ubiju. Tako će odsad kičica njemu pripadati.

Po zapovijesti upade tuce slugu u štalu - ali gle, gdje je mališa? Na zidu s istočne strane vidješe merdevine koje su vodile na tavan. Gazda htjede njima da se uspne, ali tek što je kročio na treću prečagu, strmoglavi se i poleđuške ljosnu o zemlju. Istog časa nestadoše merdevine bez traga.

Poslije bjekstva, Ma Lijang je znao da mu više u selu nema opstanka, jer ma gdje se sakrio, pronašli bi ga gazdini žbiri, pa bi doveo u nepriliku ne samo sebe već i sve one koji bi mu pružili utočište. S bolom u duši oprosti se on od svoje drage postojbine: "Ostajte mi zbogom, mili prijatelji, ostajte zbogom! Možda ćemo se još u životu sresti". I tako žurno naslika konja, vinu mu se u sedlo, mamuznu ga i odjaha niz drum.

Nije daleko dospio kad za sobom začu topot konjskih kopita. Pri svjetlosti rasplamsalih buktinja viđe četu konjanika, naprijed gazda s isukanim mačem u ruci, a za njime njegove sluge izmećari. Na to Ma Lijang poteže kičicu i naslika sebi luk i strijelu, pa pričeka dok progonitelji ne pristigoše na domašaj: fijuuuuu! Fijuknu strijela odapeta s tetive, a gazda, pogođen posred grla, sruči se s konja. Sad Ma Lijang žurno mamuznu svog ždrepca i, puštenih uzda, odjezdi.

Nekoliko dana docnije stiže do jednog gradića. Već sam dovoljno udaljen od rodnog mjesta, pomisli dječak, pa bih ovdje mogao bez opasnosti da se nastanim. Kako drugog posla nije mogao naći, to opet poče da crta. Ovog puta se pak dobro čuvao da ne izbije na glas kao čudotvorni slikar. Slike koje je nudio na prodaju ostajale su beživotne, jer ih nikad ne bi do kraja naslikao: pticama bi nedostajao kljun, životinjama po jedna noga -jednom riječju, uvek bi namjerno ponešto izostavio.
Jednog dana, pak, tek što je dovršio jednog ždrala bez očiju, kad mu slučajno prsnuše dvije kapi tuša na prazna mjesta i tako se nesreća dogodi: ždral otvori smjesta oči, zamaha krilima i vinu se u zrak. Ovaj neočekivani događaj prenerazi čitav grad, pa nije dugo potrajalo a jedan od dvorskih ulizica, u želji da se dodvori, saopšti caru o ovom čudesnom događaju. Car smjesta posla nekoliko dvorana, koji najprije pokušaše da Ma Lijanga domame riječima slatkim kao med, zatim pređoše na prikrivene prijetnje, a pošto se dječak opirao, najzad ga skleptaše i silom dovukoše u prestonicu.

Ma Lijang je ranije već često slušao od ljudi kako se car okrutno i tvrdokorno ophodi prema sirotinji. Zar bi takvom jednom odvratnom vladaru on stavio svoju umjetnost u službu? Nikad ni za šta na svijetu! Umjesto zmaja, kako je car naredio, dječak naslika jednu groznu žabu krastaču, a kad njegovo veličanstvo poželje da vidi feniksa šarenog perja, dogega odjednom pored njega očerupani pijevac. Ove grozne životinje uznemiriše čitavu palatu: zagadile su raskošne odaje i svud rasprostrle životinjski smrad. Caru se žuč razli od bijesa.
- Otmite mu kičicu! - dreknu stražarima. - Bacite nitkova pravo u najcrnju tamnicu!

S otetom čarobnom kičicom pokuša sad car sam da se bavi slikanjem. Njegova prva slika predstavljala je brdo od čistog zlata. Ali u njegovoj bezgraničnoj pohlepi, nije mu bilo dovoljno jedno brdo, te je dodavao sve nova i nova, dok najzad ne stvori pravi zlatni planinski lanac s padinama, obroncima, kupama i vrhovima. Ali kad bliže promotri svoje umjetničko djelo, imao je šta i vidjeti! Nigdje ni traga ni glasa zlatu! Samo su sure stijene, gomile vapnenca ležale pred njim, a kako ih je bezumno visoko bio natrpao, to se čitava gomila pod svojom sopstvenom težinom strovali, pa u onom tumbanju zamalo što ne smrska noge njegovom veličanstvu.

Pokušaj slikanja zlatnih brda bio se, doduše, sramno izjalovio, ali to cara nije odvratilo od zamisli da smjesta počne novu sliku. Ovog puta nacrta zlatnu šipku, ali mu se i ona u njegovom bezgraničnom srebroljublju učini premalom, te ju je produžavao i širio, nadovezivao, krivio, uvrjao i preplitao sve dok ne dobi debelu, dugačku, izukrštanu zlatnu šipketinu. Na njegov užas, namah se pretvori to zlatno čudovište u groznu džinovsku zmiju, koja, razjapljenih ralja, poleće pravo na njega. Car se od straha onesvijesti, i da mu dvorani ne pritekoše hitro u pomoć, vjeruj da bi ga čudovište, zajedno s odijelom i perčinom, progutalo.

Sad i caru bi jasno da mu je bez Ma Lijanga sva muka s kičicom uzaludna. I tako naredi da junošu izvuku iz sužanjstva, te mu blagonaklono polaska govoreći vrlo dobrostivo, pa ga ne samo darova s nekoliko zlatnih i srebrnih novčića no mu još i obeća da će ga oženiti jednom princezom. Ma Lijang, koji je u međuvremenu već bio izmudrovao neku lukavštinu, načini se kao da prihvata careve predloge s najvećom radošću. Car se preko mjere razveseli i vrati dječaku kičicu.

Sad opet poče car da se domišlja šta bi mu junoša mogao nacrtati. Neki brijeg? Ne, odatle bi, možda, mogle da iskoče opasne zvijeri. Nećemo brijeg. Neka crta more. Divno, plavo more.

Ma Lijang se smjesta baci na posao kako bi ovom nalogu udovoljio. Hitro je letjela kičica gore-dolje; odjednom pred carevim očima poče da blista i presijava se beskonačno prostrano more. Pri svijetlim sunčevim zrakama ležalo je ono, prekrasno plavo i glatko, kao uglačani lapislazuli.
- Baš je lijepo - uzviknu car, dok je kroz vodu čistu kao biljur zurio u morsko dno - samo mi reci gdej su ribe?
- Ribe? - odvrati Ma Lijang. - Samo trenutak.
Marljivo zamaha kičicom tamo-amo i već zaplivaše duž obale šarolike ribice, koje se neko vrijeme veselo u plićaku prevrtahu a zatim spokojno otplivaše na pučinu. Car oduševljeno posmatraše igru ribica. Kad u daljini išcezoše, obuze i njega želja da se naveze na more.
- Naslikaj mi brod - dreknu Ma Lijangu. Dok bi dlanom o dlan, već je Ma Lijang naslikao jednu golemu džunku, pa kad se car s porodicom i svitom ukrca
na galiju, docrta Ma Lijang i oštar povjetarac: more se namreška, talasi počeše da biju o bokove broda, te lađa veselo zaplovi morem.

Caru se, pak, vožnja pričini presporom. - Hej! - doviknu on na obalu - docrtaj još malo vjetra.
Ma Lijang se snažno razmaha kičicom: talasi se podigoše, jedra nabreknuše, sve brže i brže klizio je brod. Još nekoliko poteza kičicom i more se uznemiri, zapjenuša i zatutnja; šibana uskomešanim talasima, džunka se nakrivi. Caru se stuži i prepast ga obuze.
- Dosta! - razdra se iz petnih žila. - Dosta je vjetra! Ne treba više.

Ma Lijang ni glave ne okrete na dozivanje: sad tek marljivo raspali kičicom, i tako je burno slikao da more zaurla i zapjenušenim, uskipjelim, lomovitim talasima baci se na jadnu galiju, koja je već u svim sastavima i spojnicama počela da popušta.
Tresući se od prepasti, mokar do kože, prilijepi se car za katarku, vrištao je iz petnih žila i usplahirenim znacima pokazivao Ma Lijangu da zaustavi buru kako zna i umije.
Ma Lijang na sve to ni glave ne okrete. Iz sve snage se razmaha sada kičicom. Orkan se uzvitla, crne oblačine gonile su se nebom. Talasi se nadigoše kao kuća, oboriše na galiju, te je stukoše na parčiće: car i sva njegova pratnja pogiboše u talasima.

Priča o tome kako je Ma Lijang čarobnom kičicom otjerao nepoćudnog cara u vodeni grob, ubrzo se raširi po cijeloj zemlji.

Tvrdi se da se Ma Lijang docnije vratio u svoju postojbinu i tu do kraja svojih dana proživio među drugovima svoje mladosti kao seljak; drugi, opet, tvrde da je poslije toga neprekidno putovao od grada do grada, od sela do sela, te svojom čarobnom kičicom uvijek siromasima činio dobra djela.

Šta je, pak, stvarno sa malim Ma Lijangom bilo, niko ne zna da potvrdi sa sigurnošću.

Pjesma iz srca

 
Nekada davno živio je veliki čovjek koji se oženio ženom svojih snova. Iz njihove ljubavi rođena je jedna mala djevojčica. Bila je bistra i vesela,i veliki čovjek mnogo je volio svoju djevojčicu.

Dok je bila sasvim mala, on bi je uzeo u naručje, pjevušio neku melodiju i igrao s njom po sobi govoreći joj: “Volim te mala djevojčice”. 

Devojčica je rasla, a veliki čovjek bi je grlio i govorio joj: “Volim te mala djevojčice”. Mala djevojčica bi se durila i govorila: “Više nijesam mala djevojčica”. Čovjek bi se tada nasmijao i rekao: “Ali, za mene ćeš zauvjek ostati moja mala djevojčica”. 

Mala djevojčica, koja to više nije bila, napustila je kuću i otišla u svijet. Kada je upoznala sebe, tada je bolje shvatila čovjeka. Uvidjela je da je on bio velik i jak, tek sad otkrila je njegove snage. Jedna od njih bila je njegova sposobnost da iskaže ljubav prema porodici. Ma gdje se nalazila u svijetu, taj čovjek bi je dozivao govoreći joj: “Volim te, mala djevojčice”. 

Došao je dan kad je ta mala djevojčica, koja to više nije bila, primila jedan telefonski poziv.Veliki čovjek se razbolio. Doživio je moždani udar. Djevojci su objasnili da je izgubio govor. Nije mogao da govori, ali nijesu baš bili sasvim sigurni da li čuje riječi koje mu se upućuju. Više nije mogao da se smješka, smije, hoda, grli, igra, niti da maloj djevojčici, koja to više nije bila, kaže da je voli. 

Željela je da mu pomogne. Kada je ušla u sobu, vidjela je da je sitan i potpuno slab. Gledao je u nju i pokušavao da progovori, ali nije uspijevao. ”Mala djevojčica” učinila je jedinu stvar koju je umjela. Popela se na krevet i legla pored velikog čovjeka. Dok su joj se slivale suze, svojim rukama obgrlila je opuštena očeva ramena. 

Držeći glavu na njegovim grudima, razmišljala je o mnogim stvarima. Sjećala se predivnih trenutaka koje su zajedno proveli. Oduvijek je osjećala da je taj veliki čovjek štiti i pazi. Bilo joj je teško zbog gubitka koji će morati da pretrpi. Žalila je što više neće čuti riječi ljubavi koje su joj toliko prijale.
 
A onda je čula otkucaje srca velikog čovjeka. Njegovo srce bilo je muzika i riječi koje je uvijek slušala. Srce kuca ravnomjerno kao da se ne obazire na to što je ostali dio tijela oštećen. I dok je tako smireno držala glavu na njegovim grudima, dogodilo se čudo. Čula je ono što joj je bilo potrebno.  Njegovo srce otkucavalo je riječi koje usta više nijesu mogla da izgovore...

Volim te
Volim te
Volim te
Mala djevojčice
Mala djevojčice
Mala djevojčice

I našla je utjehu.

Kenfild, Hansen  - Melem za dušu

Jedna životna priča

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti niko ko je tada bio prisutan tom događaju.

Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:
"Ukoliko nije ometana spoljnim uticajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano.
Moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:
"Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."

Potom je nastavio priču.
Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:
"Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram sa njima?"
Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da neko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvata uprkos njegovom invaliditetu.
Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:
"Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa… može, nek igra za našu ekipu, pokušaćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka".

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa malenom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nijesu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju, jer je dobio priliku da bude u igri, na travnatom tepihu, razvukao je osmijeh od uva do uva, dok mu je otac mahao sa tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3!
Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u produžetku od 5 minuta.

I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali ko će ga izvesti.
Neko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !? Na opšte iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno reskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla stići.

Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
"Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni!!! Trči, trči, i pukni je u mrežu!!!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol!"

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom delirijumu, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu!

Muk… a onda provala... prasak - svi skočiše: Siniša, Siniša, bravo, Siniša!

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi saigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza. "Tog dana ...", završavao je svoju priču drhtećim glasom potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, "... dječaci obje ekipe donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet".

(Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presrećan i pamteći kako je svog malog heroja, dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!)

Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor: Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim.

Stari mudrac je rekao da se svako društvo procjenjuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesrećnije pojedince.

Blagoslov je u davanju

Mladi student jednog univerziteta pošao je u šetnju sa svojim profesorom.
Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći,
pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.

Student reče profesoru: “Hajde da se našalimo sa ovim seljakom. Sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio”.
Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga: stavi po zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i posmatrati njegovu reakciju.”

Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.

Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni.

Student je ostao duboko ganut i sa suzama u očima. Profesor ga upita: “Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!” Mladić mu odgovori: “Profesore, naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima!“