Čarobna kičica

Bješe jednom jedan dječačić po imenu Ma Lijang, koji bi radije crtao no hljeba jeo. Na nesreću, ostao je zarana siroče te je morao samog sebe prehranjivati. Iz dana u dan skupljao je opalo granje u šumi ili kosio travu, pa ipak je bio toliko siromah da mu je kičica izgledala kao neprocjenjivo blago.

Kad je jednom prolazio kraj škole, dogodi se upravo da je nastavnik svoje đake podučavao crtanju. Zažarenih očiju gledao je dječačić kroz odškrinuta vrata kako se šarolike boje, sve potez po potez, uobličuju u krasnu sliku. Prije no što je i shvatio šta čini, ukorači dječak u školu.
- Smijem li se usuditi da pozajmim jednu četkicu? - zapita učitelja. - I ja bih tako rado učio da crtam.
- Šta ti samo pada na pamet, mangupe jedan! - dreknu učitelj strogo i mrko ga odmjeri. - Golja kao ti, pa hoće, ni manje ni više, nego da uči slikanje!

I tako ga po kratkom postupku izbaci.

Znači, razmišljao je Ma Lijang, nama siromasima zabranjeno je čak i crtanje. E, baš da vidimo da li je tako!

Od tog dana, kad je u šumi prikupljao drva, posmatrao je pažljivo oblik i let ptica pa jednom grančicom njihovu sliku ucrtavao u prašinu; kad bi sjekao trsku na rijeci, posmatrao je ribice gdje vrludaju kroz ševar, pa bi zamočio kažiprst u vodu i vrhom prsta crtao njihove oblike na pljosnatom priobalnom kamenju; najzad, kad bi s večera došao kući, uzimao bi nagaravljeni komadić drveta u ruku i njime crtao predmete svog oskudnog pokućstva: sto, klupicu i šta je još drugo posjedovao, a sve bi to šarao po zidovima svoje glinene kolibice.

Dan za danom vježbao je uporno i strpljivo, pa, da vidiš, i vrlo dobro napredovao.

Tako je zapanjujuce vjerno slikao ptice da si mirne duše mogao očekivati kako će svakog časa zacvrkutati, a ribe su mu izgledale tako prirodne i žive kao da će pri prvom dodiru zamahati perajima i otplivati. Ali ono za čim je dječačić najviše čeznuo, to mu je još uvek nedostajalo: kičica.

Tada se dogodi da Ma Lijang, jedne večeri, leže na svoju slamaricu i, iscrpljen od dnevnog rada, smjesta zaspa, pa mu se u snu javi jedan starac snežnobijele brade i predade mu kičicu.
- Ovo je čarobna kičica - progovori starac. - Budi oprezan i koristi je samo u blagočastive svrhe.

Kako je samo kičica blistala i treperila, i kako bila teška u ruci kad je Ma Lijang prihvati.
- Pa to je doista prekrasna kičica - uzviknu dječak očarano i skoči od radosti sa svoje postelje. - Veliko vam hvala, veliko vam hvala, dragi, dobri starče...

No, gle - prijateljskog starca već više nigdje nije bilo. Ma Lijang se prepade i probudi. Avaj, pomisli razočarano, to opet bješe san! Da li san? Da je bio san, odakle bi se kičica o kojoj je toliko sanjao, pozlaćena kičica, sad našla u njegovoj ruci?

Tek što je Ma Lijang ovom čarobnom kičicom naslikao ptičicu, već bi malo stvorenjce raširilo krilca, pa bi lepršalo i ćurlikalo i cvrkutalo kao da želi da svom tvorcu otpjeva pjesmu zahvalnicu. Takođe bi i ribice koje bi naslikao glavačke skakale u vodu, pa bi vrludale lijevo-desno i izvodile kojekakve vesele igre njemu u čast. Kako je srećan bio Ma Lijang!

Iz dana u dan išao je sad kroz selo i slikao sirotim seljanima sve u čemu su oskudijevali: plugove, motike, lampe uljanice, vedra za vodu...

Takva čudesna djela prirodno da dugo nijesu mogla ostati tajnom. Od usta do usta pronese se vijest, pa i bogati seoski gazda za to doznade. Njegova pohlepa odmah se probudi, te smjesta posla dvojicu slugu rmpalija, koji mladog čarobnika jednostavno dohvatiše za perčin i dovukoše pred gazdu.

Da bogataši nikad nijesu dobronamjerni prema sirotinji, odavno je, uprkos svojoj mladosti, znao Ma Lijang, pa kako je bio čvrst i neustrašiv junoša, usudi se da, uprkos najoštrijim prijetnjama i najprimamljivijim obećanjima, odbije da i jedan jedini potez kičicom povuče u gazdinu korist. Na to se ovaj toliko razbijesni da dječaka zaključa u štalu i najstrožije naredi da mu se ne daje ni jelo ni piće.

Tri dana tako dječak proboravi u štali. Trećeg dana u predvečerje otpoče snijeg. Velike pahuljice padale su sa neba, pa se ubrzo preko smrznute zemlje raširi debeli, pahuljasti sniježni pokrov. A gazda je mislio: ako Ma Lijang dosad od gladi nije krepao, sad će se zasigurno smrznuti. Kad, međutim, stiže pred štalska vrata, ugleda kroz pukotine gdje plamsa rumena vatra, a prijatan miris svježeg pečenja dopre mu do nozdrva.

Gazda se nečujno prišunja i proviri: unutra je mali Ma Lijang sjedio udobno kraj vatrice, sladio se pečenjem i u tiganju pržio valjuške. Aha! pomisli gazda, znači sve je to naslikao, jer kako bi inače tiganj, drva, meso i brašno dospjeli u štalu? Izbezumljen od bijesa, sazva gazda svoje izmećare i naredi im da malog bez oklijevanja ubiju. Tako će odsad kičica njemu pripadati.

Po zapovijesti upade tuce slugu u štalu - ali gle, gdje je mališa? Na zidu s istočne strane vidješe merdevine koje su vodile na tavan. Gazda htjede njima da se uspne, ali tek što je kročio na treću prečagu, strmoglavi se i poleđuške ljosnu o zemlju. Istog časa nestadoše merdevine bez traga.

Poslije bjekstva, Ma Lijang je znao da mu više u selu nema opstanka, jer ma gdje se sakrio, pronašli bi ga gazdini žbiri, pa bi doveo u nepriliku ne samo sebe već i sve one koji bi mu pružili utočište. S bolom u duši oprosti se on od svoje drage postojbine: "Ostajte mi zbogom, mili prijatelji, ostajte zbogom! Možda ćemo se još u životu sresti". I tako žurno naslika konja, vinu mu se u sedlo, mamuznu ga i odjaha niz drum.

Nije daleko dospio kad za sobom začu topot konjskih kopita. Pri svjetlosti rasplamsalih buktinja viđe četu konjanika, naprijed gazda s isukanim mačem u ruci, a za njime njegove sluge izmećari. Na to Ma Lijang poteže kičicu i naslika sebi luk i strijelu, pa pričeka dok progonitelji ne pristigoše na domašaj: fijuuuuu! Fijuknu strijela odapeta s tetive, a gazda, pogođen posred grla, sruči se s konja. Sad Ma Lijang žurno mamuznu svog ždrepca i, puštenih uzda, odjezdi.

Nekoliko dana docnije stiže do jednog gradića. Već sam dovoljno udaljen od rodnog mjesta, pomisli dječak, pa bih ovdje mogao bez opasnosti da se nastanim. Kako drugog posla nije mogao naći, to opet poče da crta. Ovog puta se pak dobro čuvao da ne izbije na glas kao čudotvorni slikar. Slike koje je nudio na prodaju ostajale su beživotne, jer ih nikad ne bi do kraja naslikao: pticama bi nedostajao kljun, životinjama po jedna noga -jednom riječju, uvek bi namjerno ponešto izostavio.
Jednog dana, pak, tek što je dovršio jednog ždrala bez očiju, kad mu slučajno prsnuše dvije kapi tuša na prazna mjesta i tako se nesreća dogodi: ždral otvori smjesta oči, zamaha krilima i vinu se u zrak. Ovaj neočekivani događaj prenerazi čitav grad, pa nije dugo potrajalo a jedan od dvorskih ulizica, u želji da se dodvori, saopšti caru o ovom čudesnom događaju. Car smjesta posla nekoliko dvorana, koji najprije pokušaše da Ma Lijanga domame riječima slatkim kao med, zatim pređoše na prikrivene prijetnje, a pošto se dječak opirao, najzad ga skleptaše i silom dovukoše u prestonicu.

Ma Lijang je ranije već često slušao od ljudi kako se car okrutno i tvrdokorno ophodi prema sirotinji. Zar bi takvom jednom odvratnom vladaru on stavio svoju umjetnost u službu? Nikad ni za šta na svijetu! Umjesto zmaja, kako je car naredio, dječak naslika jednu groznu žabu krastaču, a kad njegovo veličanstvo poželje da vidi feniksa šarenog perja, dogega odjednom pored njega očerupani pijevac. Ove grozne životinje uznemiriše čitavu palatu: zagadile su raskošne odaje i svud rasprostrle životinjski smrad. Caru se žuč razli od bijesa.
- Otmite mu kičicu! - dreknu stražarima. - Bacite nitkova pravo u najcrnju tamnicu!

S otetom čarobnom kičicom pokuša sad car sam da se bavi slikanjem. Njegova prva slika predstavljala je brdo od čistog zlata. Ali u njegovoj bezgraničnoj pohlepi, nije mu bilo dovoljno jedno brdo, te je dodavao sve nova i nova, dok najzad ne stvori pravi zlatni planinski lanac s padinama, obroncima, kupama i vrhovima. Ali kad bliže promotri svoje umjetničko djelo, imao je šta i vidjeti! Nigdje ni traga ni glasa zlatu! Samo su sure stijene, gomile vapnenca ležale pred njim, a kako ih je bezumno visoko bio natrpao, to se čitava gomila pod svojom sopstvenom težinom strovali, pa u onom tumbanju zamalo što ne smrska noge njegovom veličanstvu.

Pokušaj slikanja zlatnih brda bio se, doduše, sramno izjalovio, ali to cara nije odvratilo od zamisli da smjesta počne novu sliku. Ovog puta nacrta zlatnu šipku, ali mu se i ona u njegovom bezgraničnom srebroljublju učini premalom, te ju je produžavao i širio, nadovezivao, krivio, uvrjao i preplitao sve dok ne dobi debelu, dugačku, izukrštanu zlatnu šipketinu. Na njegov užas, namah se pretvori to zlatno čudovište u groznu džinovsku zmiju, koja, razjapljenih ralja, poleće pravo na njega. Car se od straha onesvijesti, i da mu dvorani ne pritekoše hitro u pomoć, vjeruj da bi ga čudovište, zajedno s odijelom i perčinom, progutalo.

Sad i caru bi jasno da mu je bez Ma Lijanga sva muka s kičicom uzaludna. I tako naredi da junošu izvuku iz sužanjstva, te mu blagonaklono polaska govoreći vrlo dobrostivo, pa ga ne samo darova s nekoliko zlatnih i srebrnih novčića no mu još i obeća da će ga oženiti jednom princezom. Ma Lijang, koji je u međuvremenu već bio izmudrovao neku lukavštinu, načini se kao da prihvata careve predloge s najvećom radošću. Car se preko mjere razveseli i vrati dječaku kičicu.

Sad opet poče car da se domišlja šta bi mu junoša mogao nacrtati. Neki brijeg? Ne, odatle bi, možda, mogle da iskoče opasne zvijeri. Nećemo brijeg. Neka crta more. Divno, plavo more.

Ma Lijang se smjesta baci na posao kako bi ovom nalogu udovoljio. Hitro je letjela kičica gore-dolje; odjednom pred carevim očima poče da blista i presijava se beskonačno prostrano more. Pri svijetlim sunčevim zrakama ležalo je ono, prekrasno plavo i glatko, kao uglačani lapislazuli.
- Baš je lijepo - uzviknu car, dok je kroz vodu čistu kao biljur zurio u morsko dno - samo mi reci gdej su ribe?
- Ribe? - odvrati Ma Lijang. - Samo trenutak.
Marljivo zamaha kičicom tamo-amo i već zaplivaše duž obale šarolike ribice, koje se neko vrijeme veselo u plićaku prevrtahu a zatim spokojno otplivaše na pučinu. Car oduševljeno posmatraše igru ribica. Kad u daljini išcezoše, obuze i njega želja da se naveze na more.
- Naslikaj mi brod - dreknu Ma Lijangu. Dok bi dlanom o dlan, već je Ma Lijang naslikao jednu golemu džunku, pa kad se car s porodicom i svitom ukrca
na galiju, docrta Ma Lijang i oštar povjetarac: more se namreška, talasi počeše da biju o bokove broda, te lađa veselo zaplovi morem.

Caru se, pak, vožnja pričini presporom. - Hej! - doviknu on na obalu - docrtaj još malo vjetra.
Ma Lijang se snažno razmaha kičicom: talasi se podigoše, jedra nabreknuše, sve brže i brže klizio je brod. Još nekoliko poteza kičicom i more se uznemiri, zapjenuša i zatutnja; šibana uskomešanim talasima, džunka se nakrivi. Caru se stuži i prepast ga obuze.
- Dosta! - razdra se iz petnih žila. - Dosta je vjetra! Ne treba više.

Ma Lijang ni glave ne okrete na dozivanje: sad tek marljivo raspali kičicom, i tako je burno slikao da more zaurla i zapjenušenim, uskipjelim, lomovitim talasima baci se na jadnu galiju, koja je već u svim sastavima i spojnicama počela da popušta.
Tresući se od prepasti, mokar do kože, prilijepi se car za katarku, vrištao je iz petnih žila i usplahirenim znacima pokazivao Ma Lijangu da zaustavi buru kako zna i umije.
Ma Lijang na sve to ni glave ne okrete. Iz sve snage se razmaha sada kičicom. Orkan se uzvitla, crne oblačine gonile su se nebom. Talasi se nadigoše kao kuća, oboriše na galiju, te je stukoše na parčiće: car i sva njegova pratnja pogiboše u talasima.

Priča o tome kako je Ma Lijang čarobnom kičicom otjerao nepoćudnog cara u vodeni grob, ubrzo se raširi po cijeloj zemlji.

Tvrdi se da se Ma Lijang docnije vratio u svoju postojbinu i tu do kraja svojih dana proživio među drugovima svoje mladosti kao seljak; drugi, opet, tvrde da je poslije toga neprekidno putovao od grada do grada, od sela do sela, te svojom čarobnom kičicom uvijek siromasima činio dobra djela.

Šta je, pak, stvarno sa malim Ma Lijangom bilo, niko ne zna da potvrdi sa sigurnošću.