Prije nekoliko godina, na Specijalnim Olimpijskim igrama u Sijetlu, devet takmičara, svi fizički ili mentalno nesposobni, postrojili su se na startnoj liniji na 100 m. Na znak, krenuli su; nijesu baš pojurili, međutim svi su poželjeli da potrče i pobijede u trci. Svi, osim jednog malog dječaka koji se spotakao i pao na asfalt, srušio se nekoliko puta i počeo da plače. Drugi takmičari su čuli dječaka kako plače. Usporili su i pogledali nazad. Zatim su se okrenuli i pošli prema dječaku...svi redom.
Jedna djevojka sa sindromom Down-a sagnula se, poljubila i rekla: "Ovo će poboljšati stvari". Zatim su svi, držeći se za ruke, zajedno hodali do cilja. Na stadionu su svi ustali sa svojih mjesta i uz gromoglasno navijanje ispratili takmičare do cilja, a aplauz i uzvici oduševljenja potom su trajali nekoliko minuta.
Ljudi koji su se nalazili tu još uvijek pričaju o tome.
Zašto?
Zato što svi znamo da duboko u nama postoji zapretano saznanje da je na ovom svijetu najvažnija ljubav prema drugima, i da u nevolji treba pomoći drugima, iako to nekada zahtijeva da usporimo i za malo promijenimo svoj kurs.
Izvor: pricalica.blog.rs
Нема коментара:
Постави коментар