PROLJEĆE

Jednog je dana jedan slijepi čovjek sjedio na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo: "Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć."

 Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića.

Savio se da bi mu pružio novac, zatim, i bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis. 

Tokom popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka zapažajući da je njegov šešir ovom prilikom bio pun novčića i novčanica.

 Slijepi prosjak prepoznajući ga po koraku upita ga je li on taj koji je nešto napisao na kartonu i što je to na njega napisao. 

Na to mu prolaznik odgovori: "Nijesam napisao neistinu ..., samo napisah tvoju poruku na drugačiji način", i nasmiješi se izgubi se u gužvi. 

I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio: "Danas je proljeće .... a ja ga ne mogu vidjeti".

FARMER I ODGAJANJE SINA

Pripovijeda se da je davno nekad živio jedan farmer koji je

bio izuzetno bogat. Imao je sina jedinca, kojem je želio sve

najbolje i imao je veliku želju da ga školuje. Međutim, sin je

samo uzalud trošio novac i vrijeme, ali školovanje ga apsolutno

nije zanimalo i padao je ispit za ispitom. 

Teška srca, farmer odluči da mu uskrati dalje uslove za

školovanje i vrati ga na imanje. Iako je imao ogromna polja pšenice koju je uzgajao i Ijude koji su ih svakodnevno

obrađivali, odluči da sinu da zadatak da jedno polje, do tada

neobrađivano, sam obrađuje i na njemu uzgaja pšenicu. Bio je

to izuzetno zahtijevan i težak posao, koji je iz mladiča izvlačio

svaki atom snage. 

To primijetiše njihovi poznanici i komšije, a blizak prijatelj jednog dana upita farmera: „Zar ti nije žao sina da tako teško radi i uzgaja pšenicu kada znaš i sam da ti to i nije neophodno? I bez tog polja imaš i radnika i pšenice i više nego dovoljno.” 

Na to mu farmer odgovori: „Prijatelju moj, na mojim ostalim poljima ja uzgajam pšenicu. Ali na tom polju radim mnogo

važniji posao... na tom polju ja odgajm sina!”

PRIČA O ORLU

U davna, stara vremena, čovjek je živio u mnogo većem saglasju sa prirodom, a objašnjenja za odrastanje, život i smrt nalazio je u mitovima i legendama.

Prema ovom mitu o orlu, orao, ta moćna ptica, živi gotovo koliko i čovjek, ali samo ako prođe put od bolnog umiranja do ponovnog rađanja. Nije mnogo drugačije ni sa čovjekom. 

Negdje u četrdesetima, ako ne i prije, i orao i čovjek odlučuju kojim će putem krenuti, ka preranoj smrti ili dugom životu kakav im je Bog namjenio. 

Orao ima najduži životni vijek među pticama. Može doživjeti i više od 70 godina. Međutim, kako bi doživio tu starost, orao mora donjeti tešku odluku.

Kada napuni četrdesetu, njegove duge i elastične kandže ne mogu više loviti plijen koji mu služi za hranu. Njegov dug i oštar kljun postaje savijen. Njegova stara i teška krila, zbog zbijenih pera, zapinju za grudi, što mu onemogućava let.

Tada orlu preostaju samo dvije opcije - ili da umre ili da prođe kroz bolan proces promjena koji traje 150 dana. Taj proces od orla zahtjeva da odleti na vrh neke visoke planine i sjedne u gnijezdo. Tu orao kljuca svojim kljunom o kamen sve dok kljun ne otpadne. Nakon što kljun otpadne, orao čeka da novi  naraste, nakon čega novim im kljunom iskljuca stare kandže. Kad narastu nove kandže, orao počinje da kljuca svoja otežala stara pera.

I tako, nakon pet mjeseci, orao kreće u let ponovnog rađanja i živi još 30 godina.

Mit o orlu govori o promjenama koje se dešavaju kod skoro svakog od nas u određenom životnom dobu.

Mnogo puta, kako bismo preživjeli, moramo započeti proces drastičnih promjena. Trebalo bi se riješiti nekih sjećanja, štetnih navika, loše okoline...

Jedino oslobođeni od bremena prošlosti i osnaženi vjerom u bolje sjutra možemo iskoristiti sadašnjost.

ISTINSKA VJERA

Zemlja je bila suva i ispucala, jer dugo nije padala kiša.
Uvelo žuto lišće jedva se držalo na granama. U poljima je izgorjela trava. Ljudi su napeto iščekivali, svesrdno moleći i gledajući užareno nebo. Mjesecima nije pala ni kap kiše, a posljednji dani bijahu nesnosno vrući. 

Lokalni svještenik je organizovao čas molitve ispred crkve.

Došlo je mnoštvo ljudi. Svi su bili puni strepnje i nade.
Svi su u rukama imali neki od vjerskih predmeta: krstove, brojanice, molitvenike...
Svještenikove oči se, međutim, nijesu odvajale od djevojčice u prvom redu.
U krilu je držala crveni kišobran.

Jedina ona je zaista vjerovala!

LJUDI I SREBRO

Na samrti pozva starac svoga sina pa ga dovede do prozora i upita šta vidi .
- Ljude - odgovori on .
Zatim mu pruži ogledalo da se pogleda i upita ga šta vidi .
- Vidim sebe -odgovori on .
- Eto sine! Prozori i ogledalo su od istog stakla, s tom razlikom što se na ogledalu nalazi tanak sloj srebra. I u životu je tako - gdje god se srebro nadje izmedju ljudi, tu čovjek vidi samo sebe.

Autor nepoznat

VAŽNO JE SLUŠATI

Jedan čovjek pozvao svoga prijatelja, Indijanca, u goste u veliki grad. Čovjek je poveo Indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali, Indijanac najednom reče: 

- Čujem cvrčka!

- Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možeš čuti cvrčka – reče čovjek.

Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka.

- Kako? – upita čovjek.

Indijanac mu zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. 

Novčić zazveči!

Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.

- Ono što si naučio slušati čućeš, ma kakva buka bila, gdje god bio – odgovori Indijanac - Kao što vidiš, svi ovi ljudi su u buci ipak čuli novčić, ali cvrčka nijesu čuli.

Najvažnije je slušati, i zato probajte čuti i ono na šta nijeste navikli i što možda ne očekujete. Otvorite svoje srce i svoj um i za neke nove, drugačije stvari, jer to što mi ne primjećujemo ne znači da ne postoji ili da je nemoguće.

Antoni de Melo

BUDI SREĆAN!

Na uglu jedne ulice stajao je prosjak i prosio za hljeb.

Ulicom je naišao konjanik, dojahao do njega i udario ga bičem po licu.

Gledajući jahača dok se udaljavao, prosjak se ispravi i povika: “Budi srećan!”

Neki seljak stajao je tu u blizini i vidio sve što se dogodilo.

Ipak…prosjakove zadnje riječi su ga u potpunosti zbunile.

Nije izdržao, a da ne upita prosjaka: “Zar si zaista toliko ponizan i skroman?!”

“Ne”, odgovori je prosjak. “Ali, da je jahač bio srećan čovjek, nikada ne bi došao da me udari bičem po licu!”

PRIČA O DOSTOJANSTVU

Usled mnogo hladne zime i ogromnog snijega koji je prekrio planine i šume, čopor vukova je zapao u nevolju zbog nestašice hrane. I dok je stari vuk, vodja čopora, umirivao ostale vukove hrabreći ih da izdrže, jedan mladi vuk nije mogao da trpi glad, napuštio je čopor i otišao u grad, kod ljudi, u potrazi za hranom. Prišao je grupi ljudi koja ga je dresirala, redovno hranila i napravila boks u kom je živio. Vremenom, naviknut na takav život, mladi vuk je zaboravio na svoju pravu prirodu i potpuno se predao lagodnom osjećanju bezbrižnosti i sitosti. Počeo je i da ide u lov zajedno s ljudima, sve dok jednog dana jedan od lovaca u šumi nije ustrijelio starog vuka. Mladi vuk, naučen da kao dobar sluga sluša svoga gospodara, potrča da ovome donese ustrijeljeni plijen, ali prepoznavši starog vuka, postidje se.

Umirući, stari vuk mu reče: Proživio sam svoj život kao častan vuk. Lovio sam u šumi i dijelio plijen s drugovima, zato umirem srećan. A ti ćeš proživjeti svoj život u sramu, usamljen u svijetu kome ne pripadaš, jer si se odrekao slobode i časti da bi napunio trbuh. Postao si nedostojan. Gdje god da odeš, svi će se prema tebi odnositi s prezirom. Tako ćeš shvatiti da glad dođe i prođe, ali kad jednom izgubiš dostojanstvo, nikad ga više nećeš povratiti.

Autor nepoznat

Dvije jabuke

Mala, slatka djevojčica držala je dvije jabuke u rukama. Majka joj je prišla i sa osmjehom je upitala: "Dušo mala, možeš li mi dati jednu jabuku?"

Djevojčica je pogledala i onda je brzo zagrizla jednu jabuku, a zatim i drugu. Osmjeh na majčinom licu kao da se smrzao, pokušala je da prikrije svoje razočaranje. Pomislila je: "Gdje sam to pogriješila u vaspitanju svog djeteta".

Ćerka joj je prišla i pružila jednu od zagriženih jabuka i rekla : "Ova je najslađa".

Bez obzira ko ste, i šta ste doživjeli i ma koliko znanja da posjedujete nikada na prečac nemojte donositi sud o nekome. Dajte privilegiju drugima da objasne. Jer često ono što vidite nije baš onako kako izgleda.

Autor nepoznat

Riječi koje liječe

Jednom je neki svetac šetao prirodom i dok je prolazio pored malog sela prišla mu je uplakana žena preklinjući ga da dođe pomoći bolesnom djetetu…

Otišao je u selo i gomila se okupila oko njega jer je takva osoba bila rijedak prizor. Donijeli su mu bolesno dijete, a on je iznad njega izgovorio molitvu.

“Zar stvarno misliš da će mu tvoja molitva pomoći kad ni ljekarska intervencija to nije uspjela?” – uzviknuo je čovjek iz okupljene gomile.

“Što ti znaš o ovim stvarima!? Ti si jedna obična budala!” – odgovori svetac čovjeku.

Čovjek se strašno naljutio i njegovo je lice pocrvenjelo te je počeo bijesniti. Taman je htio nešto reći, te potrčati i napasti sveca, ali mu je on prišao i rekao:

 “Ako jedna riječ ima toliku snagu da te učini tako ljutitim i crvenim, zašto ne bi neka druga imala moć da izliječi?”

I tako je toga dana svetac izliječio dvoje ljudi.

(Nepoznat autor)