Dobro drvo

Bilo jednom jedno drvo, Dobro drvo, puno ljubavi za jednog malog Dječaka. Dječak je dolazio svakog dana i vrijedno sakupljao opalo lišće. I isplevši lisnatu krunu, zamišljao je da je šumski kralj. Peo bi se uz stablo Dobrog drveta i njihao se na njegovim granama. Jeo je njegove slatke plodove, jabuke. Dobro drvo i Dječak bi se ponekad igrali žmurke i kad bi se umorio, Dječačić bi zaspao u sjenci drveta. Mali Dječak je puno volio drvo. I Dobro drvo bilo je srećno. Ali, vrijeme je neumitno prolazilo i Dječak je odrastao. Dobro drvo je sada često ostajalo samo. A onda, jednog dana, Dječak ponovo dođe i Dobro drvo mu reče:

„Hajde, Dječače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama, najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj sjenci. I budi srećan.“

„Ali, suviše sam veliki da bih se peo na tebe i igrao se s tobom“, odgovori Dječak Dobrom drvetu. „Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam… Ali, znaš, potreban mi je novac. Možeš li mi dati malo para?“

„Žao mi je“, odgovori Dobro drvo „ali para nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke… Ipak, Dječače, mogao bi da ubereš moje jabuke i prodaš ih u gradu… Tako ćeš doći do para i biti srećan.“

I Dječak se uzvera na drvo i pobra njegove jabuke, potom ih odnese sa sobom. I Dobro drvo se opet osjeti srećnim. Dugo je vremena opet prošlo, a Dječak nije navraćao.
I Dobro je drvo bilo jako tužno.

A onda, jednoga dana, Dječak ponovo stiže i drvo radosno zašumori.
„Hajde, Dječače,” reče mu ono “popni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim granama.
I uživaj!”

“Nemam vremena za to, imam previše posla,” Odgovori Dječak.
“Želim kuću, u kojoj će mi biti toplo,” objasni on, “Želio bih da imam ženu i djecu i zato mi je potrebna kuća. Možeš li mi ti nabaviti jednu kuću?”

“Ni ja nemam kuću, odgovori drvo. U stvari, čitava šuma je moja kuća. Ali, evo možeš posjeći moje grane i od njih sebi sagraditi kuću. I tako ćeš biti sretan.”

I tako Dječak posiječe grane Dobrog drveta i odnese ih, i od njih sagradi sebi kuću.
I Dobro drvo ponovno se osjećalo jako srećnim.

Još podosta vremena prođe, ali Dječak nije navraćao. I kada se ponovno pojavio, Dobro drvo je bilo toliko srećno da je jedva bilo u stanju riječ izustiti.

“Hajde, Dječače,” pozove ga drvo šaptavim glasom, “dođi i poigraj se.”

“Previše sam star i tužan da bih se igrao,” Odgovori Dječak. “Ali želio bih jedan čamac, koji bi me odvezao daleko, daleko odavde. Možeš li mi naći jedan čamac?”

“Pa, posijeci moje stablo i načini sebi čamac,” odgovori Dobro drvo. “Tako ćeš moći odjedriti daleko, daleko odavde i biti srećan.”

I tako Dječak posiječe stablo Dobrog drveta, napravi čamac i odjedri daleko, daleko.
I Dobro je drvo bilo srećno ali ne i presrećno.

Dosta je vremena minulo i Dječak se najzad ponovno pojavi.

“Žao mi je, Dječače,” dočeka ga drvo, ”ali zaista nemam ništa više što bih ti mogao dati. Znaš ne rađam više jabuke.”

“Zubi su mi se već davno istrošili i ne mogu više jesti jabuke.” reče Dječak.

“Nemam više ni grana” nastavi Dobro drvo, ”na kojima bi se mogao ljuljati.”

“Previše sam star za takve stvari, mislim za ljuljanje na granama.” primijeti Dječak.

“Nemam više ni deblo,” reče Dobro drvo “na koje bi se mogao popeti.”

“Suviše sam umoran da bih se pentrao po drveću.” zaklima glavom Dječak.

“Žao mi je,” uzdahnu Dobro drvo. “Volio bih da ti mogu bilo što dati, ali ništa mi više nije ostalo.
Sad sam ti samo jedan stari panj. Žao mi je, zaista.”

“Pa više mi mnogo ni ne treba” uzdahnu Dječak. “Tek neko mirno mjestašce gdje mogu
mirno sjesti i predahnuti. Znaš jako sam umoran.”

“U redu onda” odvrati Dobro drvo, “istežući se što mu je više bilo moguće: ”stari panj je pravo mjesto da se na njemu sjedi i odmara. Dođi Dječače, i sjedi. Sjedi i odmori se.”

I Dječak postupi kako mu je rečeno.
I Dobro drvo se osjeti beskrajno srećnim.

Šel Silverstajn

Šta propuštamo u životu?

Bilo je hladno zimsko jutro. Nedaleko od ulaza u podzemnu željeznicu u Vašingtonu jedan čovjek je svirao violinu. Izveo je šest kompozicija Johana Sebastijana Baha za 43 minuta. Za to vrijeme, pored njega je prošlo nešto više od dvije hiljade ljudi. Većina njih žurila je ka svom radnom mjestu.

Tri minuta nakon što je počeo da svira, primjetio ga je jedan sredovječni čovjek i usporio korak, pogledao muzičara, pa u svoj sat i otišao. Minut kasnije, violinista je dobio prvu napojnicu. Jedna žena je, i ne osvrćući se ka njemu, u kutiju od instrumenta ubacila nekoliko kovanica. Nedugo potom, jedan mladić se naslonio na zid preko puta violiniste i odslušao dio Bahove partite u D-molu. Naglo je pogledao na sat i užurbanim korakom nastavio ka željenom cilju. Bilo je očigledno da je kasnio na posao.

Zatim je naišao jedan trogodišnji dječak koji je, iako ga je majka požurivala, zastao i pažljivo posmatrao violinistu. Nije se opirao kada ga je majka povukla za ruku, već je mirno nastavio dalje, ne skrećući pogled sa muzičara. I nekoliko druge djece je primijetilo violinistu, ali su ih roditelji, i to bez izuzetka, primorali da krenu dalje.

Za tih 43 minuta, koliko je svirao tokom jutarnje špice u metrou, samo šest osoba nakratko je stalo i poslušalo muziku. Dvadesetak ljudi mu je dalo novac, ali niko od njih nije imao vremena ni želje da čuje šta svira. Violinista je zaradio 32 dolara i 17 centi.

Niko nije primijetio kada je prestao da svira. Nije se čuo aplauz niti jedan znak zahvalnosti. Niko ga čak nije ni prepoznao, a bio je jedan od najboljih svjetskih violinista.

Džošua Bel je tog hladnog januarskog jutra na Stradivarijevoj violini, vrijednoj 3,5 miliona dolara, odsvirao najkomplikovanije muzičko djelo ikada napisano. Samo tri dana ranije, Bel je nastupio u prepunoj sali čuvene bostonske dvorane. Koncert je bio unaprijed rasprodat, iako je najjeftinija karta bila skoro 100 dolara.

Ovo je istinita priča. Belov nastup u metrou organizovalo je nekoliko novinara uglednog američkog lista “Vašington post” kako bi saznali nešto više o ukusu i prioritetima svojih sugrađana i na osnovu toga utvrdili kolika je zaista moć njihovog opažanja. Jer, ako nemamo vremena da stanemo i poslušamo svjetski poznatog violinistu dok izvodi jedno od najboljih muzičkih djela, koliko drugih lijepih stvari propuštamo u životu?

Britanski pisac Džon Lejn, autor bestselera „Ljepota beskraja: Umjetnost svakodnevnog života“, smatra da je glavni problem savremenog društva nedostatak percepcije ljepote koja nas okružuje. On tvrdi da ljudi mogu da je prepoznaju, ali im, u svakodnevnoj borbi za boljim životom, postaje nevažna i daleka.

“Danas, nažalost, pogrešni prioriteti zasjenjuju lepotu življenja”, kaže Lejn.

Za razliku od njega, novinar Džin Vejngarten, koji je i inicirao ovaj eksperiment, upotrijebio je Kantovu teoriju o ljepoti i zaključio da ljudi opažaju univerzalno lijepo samo u optimalnim uslovima. On, naime, smatra da bi se ti isti ljudi, ukoliko bi samoinicijativno prisustvovali Belovom koncertu, bez dvoumljenja divili njegovoj virtuoznosti. To je potvrdio i njemački muzikolog Teodor Adorno, rekavši da će nam se uvijek više svidjeti koncert za koji smo uredno platili ulaznicu, nego muzika koju smo tom prilikom čuli.

izvor: http://www.blic.rs/

Ruža

Njemački pjesnik Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu. Idući na sveučilište svakog je dana u dvorištu svoje prijateljice Francuskinje prolazio vrlo prometnom ulicom.

Na tom putu, iza jednog ugla, redovito je sjedila neka prosjakinja, koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju.

Rilke joj nikada nište nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić.
Jednog dana mlada žena začuđeno upita pjesnika: "Zašto nikada ništa ne daš onoj sirotici?"

" Trebali bismo udijeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke" odgovorio je pjesnik.

Slijedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći. Tada se dogodi nešto neočekivano. Sirotica je podigla oči, pogledala pjesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila je. Otišla je stišćući ružu na grudima.

Cijeli tjedan nisu je vidjeli. Osmoga dana pojavila se na istom uglu. Bila je nijema i nepokretna kao i uvijek.

"Od čega je živjela sve ove dane, kad nije ništa dobila?" upitala je mlada Francuskinja.

"Od ruže", odgovori pjesnik.

izvor: http://www.mudremisli.com

Djevojčica sa šibicama

Bilo je strahovito hladno. Padao je snijeg, spuštalo se veče. Bilo je to poslednje veče u godini, veče uoči Nove godine. Po toj hladnoći, u mraku, išla je siromašna djevojčica gologlava i bosonoga. Ona je, doduše, imala papuče kada je pošla od kuće, ali šta bi joj pomoglo! Papuče su joj bile vrlo velike, ranije ih je nosila njena majka. Mala ih je izgubila kada je požurila preko ulice da izbjegne kolima koja su bijesno jurila. Jednu papuču nije mogla da nađe, a drugu zgrabi neki dječak, koji reče da će je upotrijebiti kao kolijevku kad bude imao djece.

Tako ide djevojčica bosih nožica, crvenih i modrih od zime. U nekoj staroj kecelji nosila je puno sumpornih šibica, a jedan svežanj držala je u ruci. Niko ih cijelog dana nije kupio od nje, niko joj nije dao ni groša. Gladna i prozebla išla je potištena, jadnica mala. Pahuljice su padale na njenu dugu plavu kosu, koja joj se tako lijepo kovrdžala na potiljku. Svi prozori bili su osvijetljeni i cijela ulica mirisala je na guščije pečenje. Ta bilo je veče uoči Nove godine.

Tamo, u uglu između dvije kuće, jedna se izbočila malo više prema ulici od druge, djevojčica sjede i skupi se. Nožice je podvukla poda se, ali joj je bilo još hladnije, a kući nije mogla da ide jer nije prodala ni jedan jedini svježnjić šibica, nije dobila ni groša pa bi je otac tukao. A i kod kuće je bilo hladno, jedva su imali krov nad glavom, vjetar je duvao sa svih strana, mada su one najveće pukotine začepili slamom i krpama. Ručice su joj bile gotovo ukočene od zime. Ah, jedna šibica bi joj dobro činila. Kad bi smjela samo da izvuče jednu, da je kresne o zid i da zagrije prste. Izvuče jednu, vrc!. Kako je buknula, kako je plamtjela. Bio je to topao, jasan plamen kao svijeća. Bila je to čudesna svijeća: djevojčici se učini da sjedi pored velike gvozdene peći, sa sjajnim mesinganim kuglama i mesinganim postoljem. Vatra je gorjela tako lijepo i prijatno grijala. Ali šta to bi? Kada je već bila ispružila noge da i njih ogrije, plamen se ugasi, peć nestade, sjedjela je sa izgorjelim drvencetom šibice u ruci.

Kresnu drugu, ona sine jos svjetlije, i svjetlost obasja zid. Ovaj postade proziran kao veo. Vidjela je sobu: sto postavljen, prekriven velikim bijelim stolnjakom, a na njemu skupocjeni porcelan; pečena guska punjena jabukama i šljivama divno se pušila. I što je bilo ljepše, guska skoči s činije i stane gegati po podu sa viljuškom i nožem u leđima, išla je pravo prema sirotoj djevojčici. Tada se ugasi šibica i ostade samo hladni debeli zid. Ona zapali još jednu šibicu, i sad se nađe pod prekrasnom jelkom još većom i bogatijom od one koju je vidjela nedavno kroz staklena vrata kod bogatog trgovca. Hiljade svijeća gorjelo je na zelenim granama i šarene slike kao one kojima ukrašavaju izloge gledale su u nju. Mala pruži obje ruke i šibica se ugasi. Svjećice na jelki stadoše se penjati sve više i više, i ona vidje da su to jasne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi dug svijetao trag na nebu.
- Sad neko umire!-reče mala, jer joj je tako kazala baka, baka koja ju je jedina voljela, ali sad je i ona bila mrtva. Djevojčica opet kresnu jednu šibicu o zid: oko nje sinu, a u tom sjaju stajala je baka, sjajna i blistava, blaga i dobra.
- Bako - viknu mala, - povedi me sa sobom! Znam da ćeš nestati kad šibica izgori, kao što su nestali i topla peć i pečena guska, i divna jelka!

I djevojčica brzo zapali cijeli svežanj šibica; htjela je što duže da zadrži baku. Šibice su plamtjele takvim sjajem, da je bilo svjetlije nego usred bijela dana. Baka nikad ranije nije bila tako lijepa, tako velika. Ona diže djevojčicu u naručje i poleće u sjaj i radost visoko, visoko! Više nije bilo ni hladnoće, ni gladi, ni straha.

Ali u hladnu zoru, u uglu kraj kuće, sjedjela je djevojčica rumenih obraza sa osmijehom na usnama. Bila je mrtva. Smrzla se posljednje noći stare godine. Novogodišnja zora javi se nad malim tijelom djevojčice, koja je čvrsto držala svežanj izgorjelih šibica. Htjela je da se ogrije, govorili su. Niko ne zna šta je sve lijepo vidjela i u kakav je sjaj ušla sa svojom bakom da se raduje Novoj godini.

Hans Kristijan Andersen

Poslednja vožnja taksijem

(istinita priča)

Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svijetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minut i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su zavisili od taksija kao njihovom jedinom prevoznom sredstvu. Ako u vazduhu ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti neko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.
„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.
Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao neko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da niko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven čaršavima. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U uglu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.
„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je.
Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Uhvatila me pod ruku i hodali smo polako prema ivici pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.
„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.
„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je.
Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala:
„Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?
„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.
„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za starački dom“.
Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.
„Nemam više nikog od porodice“, nastavila je. „Ljekari kažu da neću još dugo.“
Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar.
„Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator liftova. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi mi zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad su se prvi zraci sunca počeli pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:
„Umorna sam. Krenimo sada.“

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s prilazom za auta koji je prolazio ispod trema. Dva nosača su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.
„Ništa“, odgovorio sam.
„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.
„Ima i drugih putnika.“
Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.
„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“
Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.

U toj smjeni nijesam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog ko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Kent Nerburn

Priča o ljudima sa crvenom ružom

Vjerovatno su mnogi od vas, makar na filmu, vidjeli Njujork i čuvenu Centralnu željezničku stanicu, jer tu se zbiva ovaj događaj na samom kraju Drugog svjetskog rata.

Priča je dio jedne knjige i toliko je zanimljiva da je ovdje skoro doslovce prenijeta onako kako je u knjizi napisana. Glavni junak priče je mladi oficir po imenu Džon Blankort.

Mladi oficir je pogledao na sat, ustao sa klupe na kojoj je sjedio u holu Centalne stanice u Njujorku, zategao je svoju uniformu i počeo pažljivo posmatrati masu ljudi koja se kretala holom stanice. Pogledom je tražio jednu djevojku čiji lik još nije znao, ali koju je poznavalo njegovo srce. Djevojku sa crvenom ružom.

Sve je počelo trinaest mjeseci ranije u jednoj biblioteci na Floridi. Sa police Džon je uzeo jednu od poklonjenih knjiga i zainteresovao se za nju , ali ne toliko sa onim što je bio njen sadržaj, koliko sa zabilješkama koje su se nalazile na margini skoro svake strane. Bila su to mudra razmišljanja, pisana vrlo lijepim rukopisom, te je on zaključio da je to rukopis jedne osobe koja je promišljene duše i dubokog uma. Na jednoj strani knjige je našao čak ime i prezime nekadašnjeg vlasnika. To je bila izvjesna gospođica Kolis Mejhel. Potrošio je dosta vremena dok je našao njenu adresu, ali se ona preselila u Njujork. Međutim, našao je njenu novu adresu i napisao joj pismo u kome se predstavio i predložio joj da se dopisuju.

Ali, već sledećeg dana je morao da se ukrca na brod koji ga je odveo na front u Evropu. Tačno trinaest mjeseci se borio u ratu i konačno dobio dozvolu za dolazak kući. Cijelo to vrijeme mladi vojnik i nepoznata djevojka su se dopisivali i upoznavali preko pisama.

Tako je započela romansa. Blankort je konačno u jednom pismu zatražio od djevojke da mu pošalje svoju sliku. Međutim, ona je to odbila. Smatrala je da, ako je on zaista zainteresovan za nju i njene vrline, onda mu neće mnogo značiti kako izgleda. To mu se učinilo logičnim i na neki način privlačnim. Kada je konačno došlo vrijeme njegovog povratka sa fronta, dogovorili su se za njihov prvi susret.

I dalje autor knjige "Ljudi sa crvenom ružom" kaže: "Dopuštiću da sam glavni junak Džon Blankort priča šta se dogodilo tokom susreta u Centralnoj stanici".

"Mlada djevojka je išla u mom pravcu, bila je visoka i vitka. Plava kosa joj je padala u uvojcima na ramena, a njene oči su bile kao neki cvjetovi. Crte lica su bile besprekorne, a usne su pokazivale odlučnost. Bila je obučena u svetlozeleni kostim i izgledala mi je kao proljeće koje se budi. Krenuo sam ka njoj, potpuno previdjevši da ona nema crvenu ružu na reveru kostima. Dok sam joj prilazio, jedan mali provokativni osmijeh je preletio preko njenih usana i samo je kratko rekla : 'Vojniče, da li ti i ja idemo u istom smjeru?' Nekontrolisano sam načinio samo još jedan korak ka njoj, a onda sam tačno iza nje ugledao Polis Mejhel, osobu koja je na svom reveru imala crvenu ružu. Prilazila mi je upravo iza te prekrasne djevojke.

Devojka u zelenom kostimu je već otišla, a ja sam odjednom osjetio kao da sam se razdvojio na dva dijela. Jedan je obuzela želja da pođem za djevojkom koja je otišla, a drugi dio mi je nosio težnju ka ženi čiji je duh bio tako snažno spojen sa mojim i duboko obuzeo moja osjećanja. Ona je stajala tu, gledajući u mene. Njeno blijedo i okruglasto lice bilo je tako plemenito i osjećajno, njene sive oči su imale neki poseban sjaj. Više nijesam oklijevao i podigao sam u svojoj ruci knjigu sa sivim koricama. Crvena ruža na reveru i knjiga su bili znaci  prepoznavanja. Tada sam u trenutku shvatio da to možda i ne treba da bude ljubav, već nešto posebno, možda nešto čak i jače od same ljubavi.

Prišao sam joj i predstavio se: Ja sam poručnik Džon Blankort, a vi bi ste morali biti gospođica Mejhel. Tako mi je drago da smo se konačno našli, na ovoj stanici. Da li biste prihvatili moj poziv da vas sada izvedem na večeru?


Njeno lice se malo zarumenilo, oči zasijale, a usne razvukle u prijatan osmijeh. Na moje iznenađenje, ona mi odgovori: Mladiću, ja ne znam šta ovo znači, jer mlada dama u zelenom kostimu, koja je upravo prošla ispred mene, me je zamolila da stavim na rever kaputa ovu crvenu ružu. Rekla mi je, ako me budete pozvali na večeru, da vam kažem da vas ona čeka u velikom restoranu tačno ispred ulaza u stanicu. Koliko sam razumjela , rekla mi je da sam ja bi neka vrsta testa za vas. Mislim da ste ga prošli.

Nije teško razumjeti mudri postupak ove djevojke, gospođice Mejhel, buduće gospođe Blankort. Prava vrijednost ljudske duše vidi se u reakcijama na iskušenja, posebno kada nam nešto na prvi pogled nije prijatno ili privlačno.

Ali ko danas nosi crvenu ružu na reveru? Kažu, obično ljudi koji se bez nje ne mogu zapaziti kada prolaze pored nas. Oni za koje mi mislimo da ne treba da nose crvenu ružu i da crvena ruža pripada nekim drugim ljudima. Zašto mislimo to ?

Da li ste se ikada zapitali, kako se odnosimo prema njima - ljudima sa crvenom ružom? Da, sa onima koje ponekad srećemo sa ružom na reveru ...

Ubuduće ne gledajte u ružu, pogledajte ih u oči, vidjećete njihovu dušu i onda ćete možda shvatiti da postoji ljubav i nešto, čak jače i od ljubavi ...

izvor: http://www.akademediasrbija.com

Tirkizna ogrlica

Drаguljаr je sjedio zа stolom i kroz izlog svoje raskošne trgovine posmаtrаo prolаznike.

Nekа se djevojčicа odjednom približilа trgovini i prislonilа nosić uz staklo izloga. Kаo nebo plаve oči rаdosno zаsijаše kаd ugledа jedаn od izloženih predmetа.

Ušlа je odlučno i prstom pokаzаlа tirkiznu ogrlicu.

“To je zа moju sestru. Možete li mi je zаpаkovаti kаo poklon?”

Trgovаc s nevjericom pogledа djevojčicu i upitа: “A koliko novcа imаš?”

Onа se podiže nа prste, stаvi nа pult limenu kutiju, otvori je i isprаzni. Bilo je tu nekoliko mаnjih novčаnicа, šаkа sitnišа, nekoliko školjki i figuricа.

“Hoće li biti dovoljno?” upitа ponosno. “Željelа bih stаrijoj sestri kupiti poklon. Otkаdа nemаmo mаme, onа obаvljа sve poslove i nemа ni trenutkа vremenа zа sebe. Dаnаs joj je rođendаn. Mislim dа će je poklon veomа obrаdovаti. Njene su oči iste boje kаo tаj dragi kamen.”

Trgovаc je otišаo u prostoriju iza pulta i u zlаtno-crveni pаpir zаpаkovаo kutijicu.

“Uzmi je i pazi na nju”, reče djevojčici.

Onа uze pаketić kаo pobjednički pehаr i ponosno izаđe iz trgovine.

Sаt vremenа kаsnije u trgovinu uđe prekrаsnа djevojkа s kosom boje medа i divnim tirkiznim očimа. Stаvi nа sto kutijicu koju je trgovаc nedavno zаpаkovаo i upitа:

“Je li ova ogrlicа kupljenа u vаšoj trgovini?”

“Dа, gospođice.”

“Koliko je koštаlа?”

“U mojoj trgovini cijene su stvаr povjerenjа, tiču se sаmo mene i mojih kupаcа.”

“Mojа sestrа je imаlа samo nešto sitnišа, sigurno nije moglа plаtiti ovаko vrijednu ogrlicu!”, reče djevojka gurajući kutijicu nazad trgovcu.

Trgovаc zаtvori kutiju, složi omot i vrаti je djevojci.

“Vаšа je sestrа plаtilа nаjvišu cijenu: od srca je dаlа sve što je imаlа”.

izvor: http://www.muosid.hr

Ručak sa Bogom

Jedan dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje on živi, pa je zato spremio svoj prtljag s omiljenim kolačićima i pakovanjem od šest flaša voćnog soka, te krenuo u svoju pustolovinu. Kad je odmakao tri reda kuća, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova.

Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoj prtljag. Upravo se htio osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolačić.

Starac ga je zahvalno primio i nasmiješio se dječaku. Njegov je osmijeh bio tako prijateljski da je dječak zaželio da ga ponovo vidi, pa mu je sada ponudio bočicu voćnog soka.

Starac mu se ponovo nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo popodne jedući i smijući se, a da nijesu izgovorili jednu jedinu riječ.

U međuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da pođe, ali tek što je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrčao nazad do starca i snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveći osmijeh do sada.

Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenađena radošću na njegovom licu. Upitala ga je:
“Šta si to danas učinio da te je tako obradovalo?”

Odgovorio je: “Ručao sam sa Bogom”. No, prije nego što je njegova majka uspjela odgovoriti, dodao je: “Znaš šta! Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio”.

U međuvremenu starac se, takođe prožet radošću, vratio kući. Njegov je sin bio začuđen odsjajem mira na njegovom licu i upitao ga je:
“Tata, šta si to danas učinio da te je tako obradovalo?”

Odgovorio je: “Jeo sam kolačiće u perivoju sa Bogom”. Za svaki slučaj, prije nego što je njegov sin odgovorio, dodao je: “Znaš šta! Puno je mlađi nego što sam mislio.”

Prečesto potcjenjujemo snagu dodira, osmijeha, ljubazne riječi, uha koje nas sluša, iskrene pohvale ili najmanji čin pažnje, a svi oni imaju snagu darovati nam život.


izvor: http://www.mudremisli.com