Na livadi usred ogromne šume, živio je čarobnjak, koji je imao veliko stado ovaca. Svaki dan on bi jeo po jednu ovcu iz stada. Ovce su dosta zabrinjavale čarobnjaka - one su trčale kroz šumu, i on je provodio mnogo vremena pokušavajući da uhvati odlutale ovce, da ih dovede u stado. Još bi ovca, koju je namjeravao da ubije, osjetila to i počela očajnički da se odupre, a njeni krici uplašili bi druge. Potom je čarobnjak odlučio da bude lukav - razgovarao je sa svakom ovcom nasamo, i svakoj nešto sugerisao.
Jednoj je rekao: "Ti nijesi ovca, ti si osoba kao ja. Nemaš čega da se plašiš, jer ja ubijam i jedem samo ovce, a ti si jedini čovjek u ovom stadu a to znači i moj najbolji drug."
Drugoj je rekao: "Zašto bježiš od mene kao druge ovce. Ti si lav i ne moraš se ničega plašiti. Ja ubijam samo ovce, a ti si moj drug." Trećoj je sugerisao: "Vidi, ti njesi ovca, ti si vuk. Vuk koga ja poštujem. Ja ću kao i ranije, nastaviti da ubijam svakog dana po jednu ovcu iz stada, a vuk, najbolji čarobnjakov drug, nema razloga da strahuje..." Na taj način on je razgovarao sa svakom ovcom i svakoj sugerisao da ona nije ovca, već potpuno drugačija životinja koja se razlikuje od svih ostalih ovaca u stadu. Nakon ovog razgovora, ponašanje ovaca se potpuno promijenilo - one su mirno pasle, i nikada više nijesu bježale u šumu. A kada bi čarobnjak ubijao narednu ovcu, mislile su: "Pa, ubio je ovcu, a ja sam - lav, vuk, čovjek... najbolji čarobnjakov drug, nemam razloga za strah." Čak ni ovce, koji je ubijao, nijesu se odupirale. On bi samo prišao jednoj od njih i rekao: "O, moj najbolji druže, nijesmo odavno razgovarali. Dođi u moje dvorište. Treba mi tvoj savjet u vezi stada ovaca." I ovce bi ponosno išle u dvorište čarobnjaka. A tamo bi on stvarno pitao svog najboljeg druga šta se dešava u stadu. Žrtva bi mu sva radosna pričala o svemu, a zatim ju je čarobnjak ubijao. Pošto je smrt nastupala trenutno, ovca nije imala vremena ništa da shvati. Čarobnjak je bio veoma zadovoljan, on je podigao samopoštovanje svakoj ovci, kao rezultat toga one nijesu više mislile o neizbježnoj smrti, manje su bile nervozne, uživale su u životu i mirno pasle travu, zbog toga je njihovo meso bilo mnogo ukusnije. Dugi niz godina, čarobnjak je lako upravljao velikim stadom, a najzanimljivije je da su mu same ovce počele da pomažu. Ako bi neka suviše razborita ovca počele da pretpostavlja kakvo je pravo stanje stvari, tada bi ostale ovce ... posto su one, lavovi, ljudi, vukovi, najbolji čarobnjakovi drugovi, obavještavale ga o čudnom ponašanju te ovce. Sledećeg dana čarobnjak bi je sa zadovoljstvom pojeo. Priča o čarobnjaku i ovcama je omiljena priča Georgija Gurđijeva, koju je često pričao svojim učenicima. |
четвртак, 30. октобар 2014.
Priča o čarobnjaku i ovcama
уторак, 26. август 2014.
Ne osudjuj
Doktor je žurno utrčao u bolnicu nakon što je dobio hitan poziv da izvrši veoma tešku operaciju na jednom dječaku. Odmah je obukao hirurški mantil i uputio se direktno ka operacionoj sali.
U hodniku ispred operacione sale zatekao je bijesnog dječakovog oca kako nervozno cupka nogama. Čim je čovjek vidio doktora, pritrčao mu je derući se na njega: “Zašto vam je trebalo toliko dugo vremena? Zar vi ne znate da je život moga sina u opasnosti? Gdje vam je osjećaj odgovornosti prema drugima? Kakav ste vi doktor?”
Doktor je sa iskrenim žaljenjem rekao: “Zaista se izvinjavam, ali čim sam dobio poziv uputio sam se ka bolnici. Nijesam mogao stići brže. A sada bih vas zamolio da se smirite kako bih mogao da na miru obavljam svoj posao.”
“Da se smirim?! Ja da se smirim? A šta da je vaš sin u toj prostoriji sada, da li bi ste se vi smirili?? Da vaš sin umire, kako bi ste se vi ponašali??” – bijesno je uzvratio otac
Operacija je trajala nekoliko sati i doktor je izašao zadovoljan. “Hvala bogu, vaš sin je van životne opasnosti!” I bez da sačeka ikakvu reakciju dječakovog oca, izjurio je iz bolnice. U trku je samo dobacio, “Ako imate ikakvih pitanja, pitajte medicinsku sestru.”
“Zašto je ovaj doktor ovako arogantan??!! Nije mogao da sačeka ni nekoliko minuta da ga upitam za trenutno stanje moga sina!” – prokomentarisao je otac čim je vidio medicinsku sestru.
Medicinska sestra mu je odgovorila: ”Njegov sin je juče poginuo u saobraćajnoj nesreći. Bio je na njegovoj sahrani kad sam ga ja pozvala radi hitne operacije vašeg sina. I sada, čim je spasio život vašeg sina, otrčao je nazad da sahrani svog.”
***
Nikada ne osuđuj druge, jer nikada ne možeš znati kakvi su njihovi životi i kroz šta oni prolaze.
петак, 1. август 2014.
Život ima svoja pravila
Zapamtite da čak i
najuspješniji životi sadrže epizode neuspjeha; baš kao što je i sa dobrim
romanima, ali kako će knjiga završiti zavisi od nas samih. Mi smo tvorci svih
naših godina i naši neuspjesi i porazi jedino su koraci ka nečem boljem. Godine
1974. kada se Henk Aron približio rekordu Boba Ruta, nazvao sam jednog jutra
njegov bejzbol klub u Atlanta Brejvsu. Konačno sam nekako dobio odjeljenje za
odnose sa javnošću i postavio pitanje:
“Znam
da Henk ima sedam stotina deset “houm ransa” (potez u bejzbolu, prim. prev.) i
da mu treba još samo pet da bi oborio Rutov rekord, ali mene interesuje koliko
on ima promašaja?”
“Promašaja, gospodine?” neodlučno je upitao mladić s druge strane žice.
“Da, koliko promašaja?”
“Moraćete da sačekate trenutak. Idem da to provjerim, gospodine.”
“Promašaja, gospodine?” neodlučno je upitao mladić s druge strane žice.
“Da, koliko promašaja?”
“Moraćete da sačekate trenutak. Idem da to provjerim, gospodine.”
Za nekoliko minuta on se
vratio:
“Gospodine
Mandino, po izvještajima od posljednje noći, Henk ima sedam stotina deset “houm
ransa” i, kao što znate, potrebno mu je još pet da bi oborio rekord Boba Ruta…”
“Da znam…”
“…a promašaja ima hiljadu dvjesta šezdeset dva.”
“Da znam…”
“…a promašaja ima hiljadu dvjesta šezdeset dva.”
Zahvalio sam, spustio slušalicu i ostao da sjedim nepomično razmišljajuci o onome što sam čuo. Kako divan primjer koji uvijek mogu koristiti kada želim da istaknem kako nikada ne treba dopustiti prošlim neuspjesima da nas sprijele da ne probamo još jedanput. U pitanju je najveći “houm ran bacač” u bejzbolu koji je ikad živio… ali čak i on, čak i Henk Aron, mora bar dva puta da ispravlja svoju grešku! Da, život je igra koja ima svoja pravila koja se moraju slijediti da bi se do trijumfa stiglo. Pitajte za to Henka.
Og Mandino
Пријавите се на:
Постови (Atom)