Muve i pčele

Jednom smo upitali starca Pajsija:
- Vi nam neprestano govorite da pozitivno mislimo. Željeli bismo da nas posavjetujete kako da se suočimo sa sljedećim problemom. Često nam dolaze neki ljudi i kažu da neki sveštenici uzimaju mnogo novca za vršenje svetih dužnosti, kažu da puše i sjede po kafanama, pa čak kažu i da su neki sveštenici upleteni u nemoralne radnje, i uopšte, žestoko ih optužuju a i iznose dokaze kako bi to potvrdili. Šta da odgovorimo ljudima koji optužuju sveštenstvo?

Starac nam je ovako odgovorio:
- Iz iskustva znam da su ljudi podijeljeni u dvije kategorije. Treća kategorija ne postoji. Ljudi pripadaju ili jednoj, ili drugoj kategoriji. Prvi podsjećaju na muvu. Glavna osobina muve je da nju privlači nečistoća. Kada se, na primjer, muva nađe u bašti punoj cvijeća prekrasnog mirisa, ona ga neće ni primjetiti, a zaustaviće se na nekoj nečistoći koju nađe na zemlji. Počeće da kruži unaokolo i osjetiće se sasvim lagodno u smradu. Kada bi muva mogla da govori, i kad biste vi od nje zatražili da vam pokaže ružu u bašti, odgovorila bi vam: „Ja uopšte ne znam kako ruža izgleda. Znam samo gdje da nađem đubre, wc i blato.” Postoje ljudi koji podsjećaju na muvu. Ljudi koji pripadaju ovoj kategoriji navikli su da misle negativno i u životu uvijek traže loše strane, nipodaštavajući i odbijajući prisustvo dobra.

Druga kategorija su oni što podsjećaju na pčelu, čija je glavna osobina da uvijek traga za nečim slatkim i prijatnim da bi na njega sletjela. Kada bi se pčela našla u sobi punoj nečistoće, sa komadićem bonbone u uglu, ona bi zanemarila svu nečistoću i sletjela bi na bonbonu. Kada biste od pčele zatražili da vam pokaže gdje se nalazi baštensko đubre, odgovorila bi: ”Ne znam. Mogu ti reći samo gdje da nađeš cvijeće, slast, med i šećer.„ Ona zna samo za dobre stvari u životu, dok su joj one rđave nepoznate. To je druga kategorija ljudi koja ima pozitivne misli i vidi samo dobru stranu stvari. Oni se uvijek trude da prikriju zlo kako bi zaštitili bližnje, a ljudi prve kategorije se trude da izlože zlo i da ga iznesu na površinu.

Kada neko dođe kod mene i počne da optužuje druge ljude, dovede me u tešku situaciju. I ja im uvijek navedem ovaj primjer. Kažem im da odluče kojoj kategoriji žele da pripadaju, kako bi mogli da nađu ljude iste vrste i da se sa njima druže.

Zato

On je bio ljudina, gromkog glasa i odlučnih pokreta. Ona bijaše nježna i osjetljiva. Uzeli su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… Uobičajena priča.

Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.

Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili ljekari i poznati specijalisti, ali nijesu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo:
- Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život.

Čovjek nije ništa odgovrio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku. Njena ručica se izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
- Ti nećeš umrijeti!
- Zašto? - upita ona jedva čujnim glasom.
- Zato jer te volim i jer si mi potrebna !
¨A zašto mi to ranije nijesi rekao?¨

Od toga dana ženi je pošlo nabolje. Danas se vrlo dobro osjeća. Ljekari se i dalje pitaju od koje je to bolesti bolovala i koji su je ljekovi tako brzo izliječili.

Bajka o časti

U neka davna vremena živješe ljudi bistrog uma i plemenite duše. Lutali godinama po različitim krajevima tražeći mjesto za svoj dom. Kad dođoše do Velike Rijeke, riješiše da tu i ostanu. Podigoše svoje kuće, napraviše svoje selo, i izradiše veliko, brojno i zdravo potomstvo. Izabraše sebi i kralja po imenu Razum. Dobiše i vjeru, jezik i pismo. I tako nastade narod. Bijaše nadaleko poznat po svojoj čestitosti i mudrosti.

Vrijeme je prolazilo. Život im biješe bogat. Ali sve što je dobro, privuče i zavidne ljude. Iz vrlo udaljenih krajeva, gdje su vladale nesloga i mržnja, a kraljica im bila Zavist, krenuše da napadaju ovaj narod. Rušili su im kuće, otimali djecu, palili knjige…

No, narod biješe hrabar i neustrašiv. Zato Zavist riješi da ubije Razum. Tako i bi. Narod osta bez kralja te odluči da vlast pripadne njegovoj ženi. Ona se zvala Čast. Imala je kćerku Slobodu i sina Život. I umjesto da bez razuma narod propadne, oni su sa Časti postali još jači. Čast je vladala pošteno i dostojanstveno. Bila je skromna, iskrena i pravedna. Kćerka joj je u svemu pomagala. Sloboda je bila najljepša djevojka na svijetu i voljena u narodu.

Zavist, već bijesna, pokuša da ubije i Čast, ali bez uspjeha. Zatim pokuša da otme Slobodu, ali je i ona bila neuhvatljiva. Narod ih je dobro čuvao, baš kao što se čuva najveći zavjet predaka. No, Zavist nije mirovala. Tražila je put do zla. Tako nagovori Život da se odrekne majke i sestre dobijajući za uzvrat obećanje – vječnu slavu i vlast. Život je povjerovao. Na prevaru zatvori Čast i Slobodu u kutiju zaborava. Postade kralj. 


Narod se uplaši novog kralja, jer Život bez Časti i Slobode je Život sa strahom. Tada su istina i nada daleko, a tuga i zlo prve komšije. Zavist je imala kćerku Laž, koja se po nagovoru majke uda za kralja. Uz nju Život postade još suroviji, a narod nesrećniji. Život i Laž dobiše kćerku Prevaru i sina Zaborava. Dođoše još crnji dani. Narod je propadao svakim danom sve više. Od razumnog, časnog i slobodnog, ostade samo prevareni narod. I – zaboravljen.

Ne prođe mnogo, a Zavist odluči da ode odatle jer više nije imala na čemu da im zavidi. Sa njom odoše i kćerka Laž i unuk Prevara, jer im je, ovakav kakav je, Život dosadio. Kad je kralj ostao sam, sa sinom Zaboravom, osjeti neizmjernu tugu i pokajanje za ono što je učinio svom narodu, te pade u postelju. Sin se sažali nad svojim ocem te odluči da nađe kutiju zaborava. Nije je bilo teško naći. Bila je na putu, zaboravljena. Obradovao se, ali je uzalud pokušavao otvoriti. Sjedio je tužan danima pored očeve postelje nadajući se da će nekim čudom ozdraviti.

Jednog dana vidje ga mali dječak zlatne kose i upita ga: “Poznaješ li ti Čast i Slobodu?”

“Ne, ja sam se rodio poslije njih,” odgovori Zaborav, “ali ih poznaje moj otac Život.”

“Slušaj me dobro,” reče zlatokosi, “ako želiš da Život ozdravi, moraš ispuniti tri zadatka-želje. Tako će se kutija zaborava otvoriti.”

Prva želja: Učini da Život zauvijek zaboravi na Zavist, Laž i Prevaru.

Druga želja: Vrati narodu Čast i Slobodu!

Treća želja: Ne dozvoli da jezik tvog naroda padne u zaborav!

Zaborav sve tako učini, pa se Život iznova probudi. Uz njega su i Čast i Sloboda živjeli dugo i srećno. Žive i danas, ali ih treba čuvati od kutije zaborava.

Vjerujete li vi u život nakon rođenja?

Blizanci u materici razgovaraju:

- Da li vjeruješ u život poslije rođenja?

- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja... Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja.

- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopšte izgledao?

- Ne znam tačno, ali uvjeren sam da će biti više svijetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima. 

- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima, pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života. Pupčana vrpca je prekratka.

- Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drugačije nego ovo što živimo sada...

- Ali niko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.

- Pa ne znam baš tačno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.

- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu, pa gdje bi po tvome ta mama bila?

- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopšte postojali.

- Ne vjerujem! Mamu nijesam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.

- Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek započinje...

Sve je tamo gdje je ljubav

Žena izađe iz kuće i ugleda tri starca s dugim sijedim bradama kako sjede u njenom dvorištu. Nije ih poznavala. Reče:

“Ne bih rekla da vas poznajem, ali mora da ste gladni. Molim vas da uđete i pojedete nešto”.

Oni je upitaše: “Je li domaćin kod kuće?”

“Ne” reče ona, “napolju je.” 

“Onda ne možemo da uđemo”, odgovore joj oni. 

Kad je njen muž došao kući ona mu ispriča cijelu priču.

“Idi i reci im da sam sad kod kuće i da ih pozivam da uđu!”

Žena izađe i pozove ih unutra.

“Ne možemo ući zajedno” odgovore joj oni.
“A zašto?” upita ih ona.
Jedan od staraca joj objasni: “Njegovo ime je Bogatstvo” reče pokazujući na jednog od svojih prijatelja, “a on je Uspjeh” reče pokazujući na drugoga. “Ja sam Ljubav.” Tada još doda: “Idi sad u kuću i dogovori se s mužem koga od nas želite u svome domu.” 

Žena uđe u kuću i ispriča mužu šta su joj rekli. Muž na to reče:

“Lijepo, kad je tako pozovimo u kuću Bogatstvo. Neka uđe i ispuni je bogatstvom!”

No, žena se nije složila s tim:

“Dragi zašto ne bi pozvali Uspjeh?”

Sve je to iz drugog dijela kuće slušala njihova snaha, koja se javi i predloži:

“Ne bi li bilo bolje pozvati unutra Ljubav? Tada bi nam dom bio ispunjen ljubavlju!”
“Poslušajmo snahin savjet”, reče muž. “Idi i pozovi Ljubav da bude naš gost.”

Žena izađe i upita tri starca:“Koji od vas je Ljubav? Neka uđe i bude naš gost.”

Ljubav ustane i krene ka kući. No i druga dvojica takođe ustanu i krenu za njim. Žena se iznenadi i upita Bogatstvo i Uspjeh:
“Pozvala sam samo Ljubav. Zašto idete i vi?”

Odgovore joj sva tri starca zajedno:

“Da ste pozvali Bogatstvo ili Uspjeh, druga dvojica ostala bi napolju, no budući da ste pozvali Ljubav – gdje god ide on, idemo i mi s njim. Gdje god da je Ljubav, tu su s njim i Bogatstvo i Uspjeh!!”

Leptir

Jednoga dana , pojavio se maleni otvor na čauri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir prestao da se pomjera. Činilo se da ne može dalje. Zato je covjek odlučio da pomogne leptiru: uzeo je makaze i rasjekao čauru. 

Leptir je sa lakoćom izašao, ali je imao krhko tijelo i smežurana krila. 

Čovjek je nastavio da posmatra leptira, očekujući da ce svakog trenutka krila otvoriti , povećati i raširiti, kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cio svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. 

Čovjek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama nije razumio da je poteskoće kroz koje je leptir morao proći izlazeći iz čaure osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čaure da bude spreman da leti. 

Ponekad su poteškoće upravo ono što nam treba u životu ... 

Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni kako možemo biti. Nikada ne bi mogli letjeti. 

Priča jedne svijeće

Zapalili ste me i gledate moje svijetlo. Radujete se jasnoći i toplini koju darujem. Veselim se da mogu goreti za vas. Da nije tako, ležala bih u nekoj kutiji, bez koristi. Smisao dobijam tek kada gorim.

Ali, dobro znam, što duže gorim, to kraća postajem, to se više bližim svome kraju. “Izgorela je”, reći ćete, a ono što je ostalo vi ćete baciti. Znam, za mene postoje dvije mogućnosti: Ili da ostanem u kutiji u tami, ili da gorenjem postajem kraća. Dajem sve u korist svijetla, a time dovodim samu sebe kraju.  Ipak, ljepse je ako mogu nešto dati...

Gledaj, isto je tako s ljudima! Ili se povuku , ostajući sami za sebe i sve je hladno i prazno; ili se približe ljudima i daruju im od svoje topline i ljubavi i onda život dobija smisao. Ali, znaj i to da za ovo moraš dati nešto od sebe samog, nešto od svoje radosti, od svoje srdačnosti, od svog smijeha, možda nešto i od tuge. I ne trebaš bojažljivo razmišljati o tome kako ćeš sačuvati samo sebe. Mislim da samo onaj ko druge veseli postaje sam veseliji. Samo onaj ko je svijetlo drugima, sam će primiti svijetlo. Što više goriš za druge, to će svjetlije biti u tebi samom.

Mnogi su ljudi samo zato tmurni i neraspolozeni, jer se boje biti ovdje za druge, žale se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još uvijek nijesu shvatili ovo: Jedno jedino svijetlo koje gori, vece je i vrijednije nego sva tama svijeta.

Dopuštite, dakle, da vas malo ohrabrim, ja, mala svijeća.

Razgovor sa Bogom

Sanjao sam da razgovaram sa Bogom.

- Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom? - rekao je Bog.
- Ako imaš vremena - rekoh.
Bog se nasmiješi.
- Moje je vrijeme vječnost. Šta si me htio pitati?
- Šta te najviše iznenađuje kod ljudi?

Bog odgovori:
- Što im je djetinjstvo dosadno. Žure da odrastu, a onda bi željeli ponovo biti djeca.
- Što troše zdravlje da bi stekli novac, pa onda troše novac, da bi vratili zdravlje.
- Što usko razmišljaju o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.
- Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umru kao da nikada nijesu ni živjeli.

Bog me uze za ruku . Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah:
- Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?

Osmjehujuci se, Bog odgovori:
- Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli, mogu samo voljeti.
- Da nauče da nije najvrjednije ono što imaju, nego ko su u svom životu.
- Da nauče kako se nije dobro upoređivati sa drugima ...
- Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba.
- Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se povrijedi voljeno biće, a da su ponekad potrebne godine da se izliječi.
- Da nauče opraštati.
- Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju reći niti pokazati.
- Da nauče da se novcem ne može sve kupiti.
- Da nauče da dvije osobe mogu posmatrati istu stvar, a vidjeti je različito.
- Da nauče da je pravi prijatelj onaj ko zna sve o njima, a ipak ih voli.
- Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste, i da moraju i sami sebi opraštati.
- Ljudi će zaboraviti šta si rekao. Ljudi ce zaboraviti šta si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakva si osjećanja u njima probudio.

Svaki čovjek je značajan

Nakon nekoliko mjeseci studija medicine, profesor nam je podijelio test. Bio sam uzoran student i brzo sam odgovorio na sva pitanja, osim poslednjeg: "Kako se zove naša čistačica?"

Predao sam test ne ispunivši poslednje pitanje. Pred kraj testa kolega je upitao profesora da li će i poslednje pitanje uticati na ocjenu.

''Naravno'' odgovorio je profesor.''U životu ćete upoznati mnoge ljude. Svako od njih značajan je na svoj način. Svako zaslužuje vašu pažnju, makar mu namijenili samo pozdrav i osmjeh.''

Nikad nijesam zaboravio tu lekciju, a i saznao sam da se čistačica zove Marija.

Svako ima svoju svrhu

Vodonoša u Indiji imao je 2 velika krčaga koje je nosio obješene o motku o vratu. Jedan krčag je bio napukao, a drugi je bio savršen. Dok je savršeni krčag uvijek donosio punu mjeru vode nakon dugog hoda od potoka do kuće, napukli krčag donio bi samo polovinu. Pune dvije godine ovo se dnevno ponavljalo i vodonoša je donosio mjeru i po vode do gospodareve kuće. Naravno, savršeni krčag je bio ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namijjenjen. Jadni, napukli krčag, stidio se svog nedostatka i osjećao se jadno doprinoseći samo polovinu onog šta je trebao.

Po isteku druge godine, shvativši svoj gorki neuspjeh, jednog dana reče vodonoši pri potoku:

- Stidim se sebe i htio bih se izviniti!

- Zašto? - upita vodonoša - Zašto se stidis?

Krčag nastavi:

- Proteklih godina mogao sam donositi samo pola svog tereta, jer je druga polovina iscurila kroz napuklinu putem do gospodarove kuće. Zbog moje mane ti radiš više, a ne dobijaš naknadu za svoj napor.

Vodonoša se sažalio nad starim, napuklim krčagom i saosjecajno reče:

- Kad se budemo vraćali želio bih da obratiš pažnju na prekrasno cvijeće uz stazu.

Stvarno, kad su se penjali uzbrdo, stari napukli krčag opazio je s jedne strane divno cvijeće obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja, opet ga obuzme tuga i još jednom se izvini vodonoši za svoj neuspjeh.

Vodonoša mu reče:

- Da li si opazio da je cvijeće samo s tvoje strane staze, a na strani savršenog ga nema? To je zato jer sam ja oduvijek znao za tvoj nedostatak pa sam ga iskoristio. Na tvojoj sam strani posadio sjemenke cvijeća i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zalivao. Već dvije godine berem ovo divno cvijeće i njime ukrašavam gospodarev sto. Bez tebe ova ljepota nikada ne bi krasila njegov sto.

Zlatni Buda

ZLATNI BUDA

" A sada da ti otkrijem moju jednostavnu tajnu. Čovjek samo srcem može pravilno da vidi. Ono što je bitno ne može da se vidi okom " 

Antoan Sent-Egziperi


U jesen 1988. moja supruga Džordžija i ja bili smo pozvani u Hongkong da na jednoj konferenciji predstavimo tehnike sticanja samopoštovanja. Pošto nikada do tada nijesmo bili da Dalekom istoku, odlučili smo da nastavimo putovanje i posjetimo Tajland. Kada smo stigli u Bangkok, htjeli smo da krenemo u obilazak najčuvenijih budističkih hramova u tom gradu. Sa prevodiocem i vozačem, Džordžija i ja posjetili smo toga dana puno budističkih hramova, ali su oni ubrzo poslije toga počeli da blijede u našem sjećanju. Međutim, jedan hram ostavio je neizbrisiv pečat u našim srcima i glavama. Zove se Hram zlatnog Bude. Sam hram je veoma mali, vjerovatno ne veći od trideset puta trideset stopa. Međutim, kada smo kročili u njega, zanijemeli smo pred deset i po stopa visokim Budom od čistog zlata. Teži više od dvije i po tone i prema nekim procjenama, vrijedi oko sto devedeset i šest miliona dolara! Bio je to prilično nesvakidašnji prizor - ljubazni gospodin, pa ipak impozantni Buda od čistoga zlata, smiješi se na nas.

Upustivši se u istraživanje uobičajeno prilikom ovakvih posjeta , otišao sam do staklenog sanduka u kome se nalazilo veliko parče gline, debljine osam, a širine dvanaest inča. Odmah pored staklenog sanduka stajao je natpis sa podacima o ovom izvanrednom umjetničkom djelu.

Još davne 1957. godine, jedna grupa kaluđera iz nekog manastira morala je da prenese glinenog Budu iz svog hrama na novu lokaciju, jer je čitav manastir trebalo da se preseli na drugo mjesto zbog izgradnje autoputa kroz Bangkok. Kada je dizalica krenula da podiže tog džinovskog idola, on je, zbog velike težine, počeo da puca. Što je još gore, u tom trenutku počela je i kiša. Glavni kaluđer, koji se brinuo da se sveti Buda ne ošteti, odlučio je da se statua ponovo spušti na zemlju i prekrije velikom ceradom kako bi se zaštitila od kiše. Nešto kasnije u toku noći, glavni kaluđer otišao je da obiđe Budu. Upalio je baterijsku lampu i uperio je ispod cerade da vidi da li je Buda suv. Kada je snop svjetlosti uperio u pukotinu, uočio je slab odsjaj i pomislio da je to nešto neobično. Kada je bolje pogledao taj odsjaj svjetlosti, zapitao se da se možda nešto ne nalazi ispod sloja gline. Otišao je do manastira da donese čekić i dlijeto i počeo da razbija glinu. Kada je zgulio sloj gline, ukazala se još svjetlija i veća površina . Mnogo časova rada utrošio je dok se nije našao lice u lice sa izuzetnim Budom od "suvoga zlata".

Istoričari smatraju da je nekoliko stotina godina prije nego što je glavni kaluđer pronašao zlatnog Budu burmanska armija planirala da okupira Tajland ( koji se tada zvao Sijam). Sijamski kaluđeri, shvatajući da će njihova zemlja ubrzo biti napadnuta, prekrili su tog dragocjenog zlatnog Budu slojem gline, kako bi spriječili Burmance da uzmu njihovo blago. Nažalost, izgleda da su Burmanci zaklali sve sijamske kaluđere, tako da je dobro čuvana tajna o zlatnom Budi otkrivena tek tog sudbonosnog dana 1957. godine.

U avionu, u povratku kući, pomislio sam : "Svi smo mi kao glineni Buda prekriveni omotačem hrabrosti koji je nastao iz straha, a ipak se ispod njega u svakome od nas krije 'zlatni Buda' , 'zlatni Isus' ili 'zlatna suština', odnosno naše pravo biće. Negdje između druge i devete godine počinjemo da prekrivamo svoju 'zlatnu suštinu' , odnosno naše prirodno biće. To što je kaluđer uradio čekićem i dlijetom, moramo i mi da uradimo. Sada je naš zadatak da ponovo otrkrijemo svoju pravu suštinu". 

izvor:http://nesadebeli.weebly.com/pri269e-1.html

Priča o jednom čovjeku i njegovoj majci

Moja majka je imala samo jedno oko. Mrzio sam je... bila je sramota za nas. U našoj školi ona je spremala hranu za učenike i učitelje. 

Jednog dana, dok sam još bio u toj osnovnoj školi, majka je ušla u moj razred da me pozdravi. Bilo me je tako sram. Kako mi je to mogla učiniti? Ignorisao sam je, uputio sam joj pogled pun mržnje i pobjegao. Kasnije su mi se prijatelji iz razreda podrugivali – fuj, tvoja majka ima samo jedno oko!

Propadao sam u zemlju i želio da moja majka jednostavno nestane. Kad sam je opet vidio, ustao sam i rekao joj – ako od mene budeš pravila predmet ismijavanja bolje ti je da umreš! 

Moja majka nije ništa odgovorila... 

Nijesam zastao ni trenutak da razmislim o tome što sam joj rekao, bio sam toliko pun ljutnje u sebi. Bio sam nezaintesovan za njena osjećanja. Želio sam otići iz kuće da nikad više ništa nemam sa njom.

U kasnijem životu sam učio puno i teško. Tako sam dobio šansu da odem u Singapur na studije. Posrećilo mi se. Oženio sam se, kupio sam kuću i dobio svoju vlastitu đecu. Bio sam zadovoljan svojim životom, svojom đecom i svim oko sebe, mada sam nastavio živjeti u stranoj zemlji.

Ali jednog dana, moja majka je došla da me posjeti.. Ona me nije viđela godinama niti je ikad viđela svoje unuke. Pojavila se na vratima. Moja đeca su je počela ismijavati. Ja sam se izderao na nju zato što se samo tako pojavila, nepozvana. Derao sam se na nju – kako si se usudila doći do moje kuće i plašiti mi đecu? Goni se odavde, odmah!

Moja majka je samo tiho odgovorila – oprostite, mora da sam pogriješila kuću – i nestala...

I onda, jednog dana, nakon nekoliko godina, pismo je došlo do moje kuće. Pozvan sam nazad u svoj rodni kraj radi godišnjice mature. Slagao sam ženi da moram ići na poslovni put. Poslije proslave, iz neke radoznalosti, svratio sam do našeg starog doma. Kad su me viđeli, susjedi su mi rekli da je umrla. Ni jednu suzu nijesam pustio. Predali su mi jedno pismo za koje su rekli da je od nje...



Moj Dragi Sine,

Mislila sam na tebe sve vrijeme.
Oprosti što sam došla do tvoje kuće i preplašila tvoju đecu.
Bilo mi je drago kad sam čula da si uspio u životu i da ćeš doći na proslavu ovamo.
Ja možda neću moći ni izići iz kreveta da te vidim.
Žao mi je što sam ti uvijek bila teret i sramota.
Vidiš, kada si bio dijete dogodila se jedna nesreća u kojoj si izgubio jedno oko.
Kao majka, nijesam mogla podnijeti da odrastaš bez jednog oka.
Doktori su te pregledali i rekli mi da je moguće.
Ja sam ti onda dala jedno svoje...
Bila sam tako ponosna da znam da moj sin vidi svijet za mene, s tim okom.

S Ljubavlju, Za Tebe Uvijek...

Tvoja Majka...

Veća stolica, manji čovjek!

Bila tako dva prijatelja. Svako veče sjeđeli bi kraj vatre na malim tronogim stolicama i razgovarali. No, dogodi se da jedan od njih postane šeik. Preseli se, dakle, u kamenu palatu i sjedne u visoku stolicu od sedefa. Mnogo naroda je dolazilo da se pokloni novom starješini. Došao je i stari prijatelj njegov, sav radostan, preradostan, da mu čestita. Ali ga oholi šeik ne šćede odmah puštiti k sebi, nego ga ostavi da čeka nekoliko dana. Najzad, naredi da mu ga dovedu. Skromni prijatelj uđe, a šeik se još više usturi u stolici od sedefa. Prijatelj odmah razumjede sve, pa se počne okretati oko sebe kao da ne vidi šeika. Šeik ga ljutito oslovi i upita šta traži očima.
- Tražim tebe, čovječe, đe si? – odgovori prijatelj.
Zatim tužno dodade:
- Dok si sjeđeo na maloj stolici nije se viđela stolica od čovjeka, a sad, eto, ne vidi se čovjek od stolice!

Što veća stolica, to manji čovjek!

Rabinova skromnost

Jedan stari rabin se razbolio i učenici su, sjedeći u njegovoj sobi, šaputali među sobom o njegovim neprevaziđenim osobinama.
"Još od Solomona nije bilo takvog mudraca!", rekao je jedan.
"A njegova vjera? Ista je kao Avramova!", dodao je drugi.
"Njegovo strpljenje je kao u Jova!", izjavio je treći.
"Samo je Mojsije tako intimno razgovarao sa Bogom!", oglasio se četvrti.

Rabin kao da se uznemirio. Kada su učenici otišli, žena ga je upitala: "Jesi li čuo kako hvale tvoje vrline?"
"Jesam", odgovorio je rabin.
"Zašto si onda tako nezadovoljan?"
"Moja skromnost", pobunio se rabin. "Zašto niko nije pomenuo moju skromnost?"
Antoni de Melo 

Voz života

 Život je poput putovanja vozom. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom zaustavljanja voza dešavaju se prijatna iznenađenja. Čovjek proživljava srećne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća i žalosti.

Kad se rodimo zakoračimo u voz. Susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom cijelog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji. Nažalost, istina je sasvim drugačija. Kad tad, oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, naklonosti, nježnosti, prijateljstva i društva. Međutim, u voz ce ući druge osobe koje će nam biti jako važne - to su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje ćemo sresti i zavoljeti u svom životu.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak u svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali u vozu ima i onih koji su uvijek pri ruci i spremni su da pomognu onim ljudima kojima je potrebno pomoći.

Mnogi nakon svog silaska sa voza ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nijesmo ni zapazili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži neđe u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom dijelu našeg putovanja. Naravno , to nas ne sprjecava da na sebe preuzmemo teškoće putovanja i samoće i da ih potražimo i da pokušamo da se smjestimo u njihov vagon. Dešava se i to da ne možemo da se smjestimo blizu njih, jer je mjesto već neko drugi zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, sastanaka, rastanaka, bez ponovnih sastanaka i nikad se ti trenuci neće vratiti. Pokušajmo od svog putovanja kroz život da učinimo najbolje što možemo. Pokušajmo da se svima iz voza budemo u miru. Pokušajmo u svakom od njih da vidimo najbolje što je u njima. Sjetimo se toga da na svakom dijelu životnog kolosijeka neko od saputnika može "skliznuti" i da su mu potrebne naše simpatije i razumijevanje. I nama se može desiti da "skliznemo" s kolosijeka. I nadamo se da će se naći neko ko će da nas razumije.

Najveća misterija putovanja je ta što ne znamo kad ćemo tačno izaći iz voza isto kao što ne znamo ni kada će da siđu naši saputnici. Čak ni oni koji sjede pored nas.

Biću veoma tužan kad budem morao da siđem iz voza. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam sretao za vrijeme putovanja i koji su mi postali dragi. Međutim, gajim nadu da će doći glavna stanica. Tada cu viđeti kako svi oni pristižu sa svojim prtljagom koji na ulasku u voz nijesu imali. To će me silno obradovati. Biću srećan i zbog činjenice da sam im pomogao da povećaju svoj putni prtljag položivši u njemu prave sadržaje.

Pokušajmo da pri silasku iz voza ostavimo prazno sjedište koje će u ostalim putnicima, koji nastavljaju putovanje, buditi čežnju na lijepe i prijatne uspomene.

Žena koja čita

Muž i žena odu na odmor na jezero. Jednog jutra se muž vrati umoran od pecanja i odluči da odrijema. Njegova žena, iako ne poznaje jezero, odluči da uzme čamac i da se provoza. Izvezla se nedaleko od obale, usidrila se i počela da čita knjigu.

Dok je čitala, priđe joj lovočuvar u svom čamcu i obrati joj se: "Dobar dan, gospođo. Šta radite?"
"Čitam knjigu", ona mu odgovara, au sebi pomisli: "Zar to nije očigledno?".
"Vi se nalazite u oblasti u kojoj je pecanje zabranjeno", kaže joj lovočuvar.
"Žao mi je, ali ja ne pecam. Ja čitam."
"Da, ali imate svu potrebnu opremu. Što se mene tiče, vi svakog trenutka možete da zabacite udicu. Moraću da vas privedem."
"Ako to učinite, tužiću vas za seksualno zlostavljanje.", kaže mu žena.
"Ali nijesam vas ni dodirnuo.", odgovara joj lovočuvar.
"To je tačno, ali imate svu potrebnu opremu. Što se mene tiče, svakog trenutka biste mogli da počnete."
"Doviđenja, gospođo. Uživajte u danu.", reče lovočuvar i ode.

Naravoučenije - Nemoj se raspravljati sa ženom koja čita.
Veoma je vjerovatno da umije i da razmišlja...

Budina pouka

 Kada ga je jedan neotesani čovjek vrijeđao, Buda je slušao bez otpora; ali kada je taj čovjek završio, Buda ga upita:

„Sine, ako čovjek odbije da prihvati poklon koji mu je namijenjen, kome će to onda pripasti?“

Čovjek odgovori: „Onome koji mu je ponudio.“

„Sine moj,“ reče Buda, „odbijam da prihvatim tvoje uvrede i zahtijevam da ih zadržiš za sebe."

Svađa

Bila jednom dva monaha, koji su punih četrdeset godina živjeli u istom manastiru, a da se nijednom nijesu posvađali. Jednog dana prvi monah rekao je drugome:
- Ne mislis li da bi trebali bar jednom da se posvađamo?
Ovaj drugi je uzvratio:
- Zašto da ne .Oko čega ćemo se svađati?
- Mogli bismo oko ovog hljeba - predloži prvi.
- U redu, svađajmo se oko hljeba. Kako se to radi?
- Ovako - rekao je prvi monah - Ovaj hljeb je sada moj, šta ćeš sad?
- Zadrži ga - rekao je drugi monah.

Stvari nijesu uvijek onakve kakve izgledaju

Dva anđela putnika zaustavila su se da prenoće u kući jedne vrlo bogate porodice. Porodica je bila netaktična i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće. Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio je. Kada ga je mlađi anđeo upitao zašto je to napravio, stariji mu je odgovorio: “Stvari nijesu uvijek onakve kakvima se čine”.

Sljedeću noć, anđeli su došli da prenoće u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par je dozvolio anđelima da spavaju u njihovom krevetu đe će se moći dobro odmoriti. Kada su se sljedeći dan probudili, anđeli su pronašli domaćina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na polju. Mlađi anđeo bio je bijesan i upita starijeg anđela, “Kako si mogao dozvoliti da se to desi? Prvi čovjek imao je sve, i ti si mu pomogao popravivši rupu u njegovom zidu; druga porodica imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”.

“Stvari nijesu uvijek onakve kakvima se čine” odgovori stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primijetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. S obzirom da je vlasnik bio opsjednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogućim da pronađu to zlato. Noćas, dok smo spavali u krevetu siromašne porodice, anđeo smrti došao je po ženu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nijesu uvijek onakve kakvima se čine”.

Ponekad se desi upravo to, kada stvari ne idu onako kako bismo željeli . . .

Prozor milosrđa

Dvojica staraca, obojica ozbiljno bolesni, boravili su u bolnici u istoj sobi. Jedan od njih je mogao sjeđeti na svome krevetu da olakša drenažu tečnosti iz njegovih pluća, a krevet mu je bio pored jedinog prozora u sobi. Drugi je morao provoditi svo vrijeme ležeći na leđima, gotovo nepokretan.

Starci su razgovarali satima. Govorili su o svojim suprugama, o đeci, o unucima, o svojim domovima, poslovima, o tome đe su sve bili. I svako popodne kada bi starac na krevetu kraj prozora sjedio, opisivao bi sve stvari koje je mogao viđeti kroz prozor. Starac na dugome krevetu počeo je da živi za te periode đe bi se sav njegov svijet proširio i oživio sa svom aktivnošću i bojom vanjskog svijeta kojeg je opisivao starac kraj prozora:

"Prozor gleda na park s predivnim jezerom. Patke i labudovi plivaju na vodi, dok đeca puštaju svoje male brodove. Zaljubljeni šetaju sa rukom u ruci između cvijeća i duginih boja. Veliko zeleno drveće ukrašava cijeli kraj, a u daljini se naziru siluete gradskih solitera..."

Dok bi starac kraj prozora opisivao sve ove detalje, starac na drugoj strani sobe zatvorio bi oči, zamišljao i uživao živopisne scene.

Jednog toplog popodneva starac kraj prozora je opisivao paradu koja je prolazila. Iako ovaj drugi nije mogao čuti sastav koji je svirao, mogao je viđeti u svojim mislima onako kako mu je starac do prozora opisivao. Neočekivano, bijes zaposjedne njegove misli - Zašto on sve to ne vidi? Zašto onaj tamo ima sve to zadovoljstvo gledanja svega dok ja ništa ne vidim? To nije fer - mislio je. Kako mu je u glavi kipjelo, u prvi mah se postidio. Ali, kako su dani prolazili, zavist ga je izjedala i uskoro je postao ogorčen. Počeo je samo o tome razmišljati i više nije mogao spavati. Htio je biti kraj tog prozora - ta je misao sada upravljala njegovim životom.

Dok je kasno u noći ležao buljeći u plafon, starac do prozora počeo je kašljati. Gušio se tečnošću iz svojih pluća. Pipkao je po zidu mutno osvijetljene sobe, tražeći dugme za poziv u pomoć. Za manje od pet minuta kašljanje i disanje je prestalo. Sobom je vladala tišina, smrtna tišina.

Medicinska sestra pronašla je beživotno tijelo starca kraj prozora. Iznenađena, pozvala je bolničare da ga odnesu, bez meteža, bez panike. Drugi je starac, kada mu se to učinilo prikladnim, zamolio da ga premjeste u krevet kraj prozora.

Konačno, osjetiće nešto od života, doživjeće radost ljepote spoljnjeg svijeta gledajući kroz vlastite oči. Lagano, bolno, pridigao se oslonivši se na lakat da pogleda kroz prozor...

Ugledao je visoki bijeli zid.

On je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u spoljnom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao viđeti zid koji je stajao ispred prozora.

Ona reče: "A možda je htio usreciti vas?"

Svakidanje jadikovke

Bio neki siromašan i jednostavan čovjek. Uvečer, nakon zamornog rada, vraćao se kući slomljen i neraspoložen. Zavidno je promatrao ljude koji su se vozikali u automobilima ili sjedili u baru pijući pivo. „Njima je dobro“, gunđao je čovjek u tramvaju stisnut bez daha. „Oni ne znaju što znači trpjeti. Kad bi imali moj križ da ga moraju nositi!“
Bog je s mnogo razumijevanja i strpljenja slušao svakodnevne jadikovke siromašnog čovjeka.

I jedne večeri dočeka ga pri povratku kući.
-O to si ti, Gospodine! - reče čovjek iznenađen. – Nemoj me prekoravati. I sam znaš kako je težak križ koji si mi navalio na leđa.

Gospodin se blago nasmiješi:
- Dođi sa mnom. Dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ.

Čovjek se nenadano nađe u velikoj plavoj špilji. Arhitektura je odavala božanski izgled. Unutra je bilo naslagano mnogo križeva: malenih, velikih, obloženih biserjem, glatkih, hrapavih, teških, lakih…
- To su križevi koje ljudi nose. Odaberi slobodno koji želiš.

Čovjek radosno skine svoj križ i počne prebirati križeve.

Najprije je iskušao lagani križ, ali je bio poveći, neudoban za nošenje. Uze križ koji nosi biskup, ali je bio neobično opterećen odgovornošću i žrtvom. Pokuša staviti glatki križ, ali osjeti da ga silno žulja. Opazi i srebrni križ, ali osjeti samoću i napuštenost kad ga stavi na sebe. I tako ih iskuša sve, ali na svaki je imao prigovor.

Napokon, u zapećku pronađe jedan križ, prilično istrošen od duge uporabe. Učini mu se kao stvoren za njega. Stavi ga na leđa i klikne:
- Uzimam baš ovaj križ. Dobro mi pristaje!

A Gospodin mu uputi blagi pogled i toga časa čovjek prepozna križ: bio je to njegov vlastiti križ, koji je bio odložio ulazeći u špilju i koji je nosio čitava života.

Lj. A. Maračić

Sokratov test tri sita

U staroj Grčkoj Sokrat je bio poznat po tome da je veoma visoko cijenio znanje.
Jednog dana srete ga poznanik i reče:
-Znaš li šta sam upravo čuo o tvom prijatelju?
-Samo trenutak – zaustavio ga je Sokrat – Prije nego što mi kažeš, želio bih da napraviš kratak test. Ime mu je Test ri sita .
- Test tri sita?
- Da. Prije nego što mi govoriš o mom prijatelju, razmisli što mi želiš reći i propušti svoje riječi kroz posebna sita.

Prvo sito je sito istine. Jesi li posve siguran, da je to što mi želiš ispričati istina?
- Ne – odgovori čovjek – U stvari, upravo sam čuo i …
- U redu – reče Sokrat- Probajmo s drugim sitom. Sitom dobrote. Želiš li mi ispričati nešto dobro o mom prijatelju?
- Ne, upravo suprotno…
- Znači tako – nastavi Sokrat – želiš mi ispričati nešto loše o njemu, ali ne znaš je li to istina. No, još uvijek ti je na raspolaganju sito upotrebljivosti.
Da li će mi koristiti to što bi mi želio ispričati o mom prijatelju?
- U stvari, ne…
- Dakle – zaključio je Sokrat- Ukoliko mi želiš ispričati nešto za šta ne znaš da li je istinito, nije dobro niti korisno, zašto bi mi uopšte morao išta ispričati ?

Zatvoreno ljudsko srce

Na jednoj izložbi je postavljena slika na kojoj Isus stoji ispred jednih velikih vrata kuće i jednom rukom kuca, a u drugoj ruci drži lampu...
Jedan čovjek je primijetio:
- Slika je lijepa, ali ima jednu malu grešku - vrata nemaju rukohvat sa spoljašnje strane.
- Ne, to nije greška. Ova vrata su ljudsko srce, a ona se otvaraju samo iznutra - odgovorio mu je umjetnik.

Ko je zaista bogat?

Jedan mnogo bogati otac odveo je svog sina da provede dan kod jedne siromašne porodice kako bi vidio da ne žive svi jednako dobro kao oni.

Drugog dana, na povratku kući, otac priupita sina o tome kako je on doživio taj susret sa siromaštvom i što misli o svemu tome.

Djecak odgovori:Tata, ovo je jedno veliko iskustvo za mene. Vidio sam koliko su oni bogatiji od nas - mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri; mi imamo lijep bazen pred našom kućom, a oni imaju rijeku i ravnicu kojom ona teče; mi imamo stakleni krov, a oni imaju nebo i mjesec i zvijezde; mi imamo krasan trijem s velikim vrtom, a oni iza kuće imaju čitavu šumu.

I dok je sve to sin govorio, otac je od zaprepaštenja ostao bez riječi.

Na kraju još sin doda: Hvala ti, tata, što si mi pokazao koliko smo siromašni!

Đe se Bog sakrio?

Jednog dana, Bog se umorio od ljudi. Neprekidno su mu dosađivali, tražeći od Njega sve i svašta. Zato je riješio da se neko vrijeme sakrije. Pozvao je svoje savjetnike i upitao ih: "Đe da se sakrijem? Koje je najbolje mjesto?"

Jedan mu je odgovorio : "Na vrh najviše planine na svijetu, tamo te neće uznemiravati"

Drugi je rekao:" Na dno okeana, tamo te nikada neće pronaći".

Treći je odgovorio: "Najbolje je da se sakriješ na tamnu stranu Mjeseca; to je najbolje mjesto, ko bi te tu pronašao?"

Na kraju, Bog se obratio svom najpametnijem anđelu sa istim pitanjem:"Đe da se sakrijem?"

Anđeo se nasmiješio i odgovorio mu: "Sakrij se u ljudsko srce. To je izgleda mjesto u koje nikad ne zalaze".

Test jedne kompanije

Jedna velika kompanija zapošljava nove ljude, i na pismenom testu je postavljeno sljedeće pitanje:


PITANJE: Vozite se automobilom. Noć je i velika oluja, prolazite pored stanice...
Na stanici stoji troje ljudi koji čekaju autobus. Tih troje ljudi su:
1. Starica koja umire
2. Doktor koji vam je prije spasio život
3. I osoba iz tvojih snova, s kojom želiš provesti ostatak svog zivota.

Možete uzeti samo jednog putnika!
Koga ćete odabrati?
Zašto?


Kada dobro razmislite pročitajte rješenje dolje.


ODGOVOR:

Svako od nas razmišlja na svoj način i ima svoje razloge. Na primjer:
Starica će umrijeti, zato bi trebalo nju spasiti, ali stari ljudi i onako umiru, zato treba povesti doktora, jer vam je on prije spasio život, i ovo je prilika da mu se odužite. S druge strane, doktoru se možete odužiti i nekom drugom prilikom, ali je pitanje da li ćete ikada više sresti tu savršenu osobu ako propuštite priliku!

Između dvije sotine kandidata, posao je dobila osoba koja nije objasnila razloge svog postupka, već je napisala sljedeće:

"Treba dati doktoru ključeve od auta, da odveze staricu u bolnicu i ostati na stanici čekati autobus sa osobom svojih snova!"

Kako jednostavno! Na kraju se svi slože da je to najbolji odgovor, ali ga se niko nije sjetio sam.

ZAŠTO?

Možda se niko ne želi odreći prednosti koje imamo (ključeve od kola)? Ponekad bismo mogli postići više kad bismo bili sposobni da zaboravimo našu tvrdoglavost, ograničenost i takozvane prednosti.

Smrt najbogatijeg čovjeka u gradu

U nekom gradu na istoku živio je stari, siromašni ali veoma pobožni čovjek po imenu Ruben. Služio je bogatom gospodaru koji mu je dopuštao da spava u njegovoj konjušnici. Jedne noći stari je Ruben usnuo san. Došao mu je anđeo saopštio sljedeću vijest: "Rubene, sjutra u zoru, umrijeće najbogatiji čovjek u ovome gradu!"

Ruben se odmah probudi, pade na koljena od straha i zavapi u molitvi: "Bože dragi, zašto bi moj gospodar morao tako naglo umrijeti?" Žurno se obukao i pohitao prema gospodarevoj kući. Lupao je štapom o vrata dok se gospodar nije pojavio na prozoru. "Gospodaru, oprosti mi što te budim, ali usnuo sam strašan san. Anđeo mi je sapštio da će u zoru umrijeti najbogatiji čovjek u gradu. Učini nešto gospodaru!"

Bogatašu nije bilo lako pri duši. Odmah je dao pozvati liječnika, koji ga je pregledao i utvrdio da je sve u najboljem redu. Ali bogataš je veći dio noći probdio i tek pred zoru usnuo.

Probudilo ga je lupanje na vratima. Skočio je iz sna i provirio kroz prozor. Pred vratima je stajala sluškinja i kroz suze prozborila: "Gospodaru, maloprije je umro tvoj sluga Ruben."
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Riječ 'bogat' dolazi od riječi Bog. Bogat je onaj ko ima Boga uza se. Mnogi se u Boga zaklinju, ali je malo onih koji za njim idu. Cijeli zapadni svijet zarazila je silna težnja za imanjem, kupovanjem, potrošnjom... U ljudskom srcu raj se pokazuje kao ogromni, blještavi trgovački centar u kojem čovjek, pun novaca, kupuje do iznemoglosti. Smiješan je postao onaj koji u takvom svijetu govori o Bogu. Smiješan možda i zato što ni u njegovim očima nema Boga, već samo bijeda koje smo već svi siti.

Dani idu, život prolazi, a čovjek mahnito skuplja stvari, iskustva, znanje - i množi vlastiti jad.
----------x----------

Zaista je iznenađujuće koliko malo ljudi traži Boga. Mnogi su koji kažu da ga traže, ali u stvari traže sigurnost, zdravlje... Bog je kao neki automat koji punimo kovanicama molitava, milostinje i dobrih djela a onda povlačimo ručicu, i ako se poklope brojke, bogo-automat izbaci ono što smo zaželjeli. Od ovakve bijede ne spašava odjeća u koju se oblačimo pa makar ona bila kraljevska, biskupska, redovnička ili seljačka.

Razdrite srca a ne haljine svoje, kaže prorok. Tražite i naći ćete, kaže Isus. Čovjek nađe što cijeli život traži, žanje - što sije. Ko traži Boga - nađe ga. Umorni smo od bezbrojnih riječi, pa i od takvih koje nam govore o Bogu. Uđimo u ćutnju: ćutnju očiju, jezika, ušiju - ćutnju srca; i možda nam onda, u toj cutnji, progovori sam Bog. P.N. :)

Izvor: Duhovne price

Duhovne priče

Kuća sa 1000 ogledala

Nekada davno, u jednom malom udaljenom selu, postojalo je mjesto poznato kao Kuća 1000 ogledala.

Jedan mali, srećni pas, čuo je za ovo mjesto i odlučio da ga posjeti. Kada je stigao, odskakutao je stepenicama do ulaznih vrata kuće. Pogledao je kroz vrata naćuljenih ušiju, živahno mašući repom. Na njegovo čuđenje, ugledao je sebe kako zuri u 1000 drugih srećnih psića, koji živahno mašu repom, baš kao i on. Nasmijao se širokim osmjehom i primio istog trenutka 1000 divnih, prijateljskih i toplih osmijeha. Kada je napustio kuću, pomislio je u sebi: „Ovo je predivno mjesto. Često ću dolaziti ovdje“.

U tom istom selu, drugi mali pas, koji nije bio baš srećan kao ovaj prvi, odlučio je da posjeti kuću 1000 ogledala. Sporo se popeo uz stepenice i spuštene glave pogledao kroz vrata. Kada je vidio 1000 neprijateljskih pasa kako zure u njega, zalajao je na njih i bio je prestravljen vidjevši 1000 malih psića koji mu uzvraćaju zastrašujućim lavežom. Kada je otišao, posmislio je u sebi: „Ovo je užasno mjesto, i nikad se više neću vratiti ovdje“. 

* * *
Suviše često ljudi oko sebe ne vide stvarnost kakva jeste, već u svemu i svima vide odraz svojih misli, svog pogleda na svijet. Svi donekle posmatramo ljude, stvari i same sebe kroz obojena i iskrivljena stakla. Ako nijesmo sigurni u sebe, i nijesmo zadovoljni sobom, smatramo da nas niko ne voli. Ako smo nezadovoljni svojim izgledom, strahujemo da nam se smiju i potcjenjuju nas. Oni koji se plaše u svima i svemu vide prijetnju. Mržnja u srcu uobražava da nas svi drugi mrze. Psihološki mehanizam projekcije sprečava nas da oko sebe vidimo išta osim odraza sopstvenih misli i osjećanja.

Kutija ljubavi

Početak priče ide daleko u prošlost, kada je neki muškarac kaznio svoju petogodišnju šćerkicu, jer je izgubila neku vrlo dragocjenu stvar, a novca je u onom vremenu bilo vrlo malo.

Bio je Božić. Sljedećeg jutra je đevojčica donijela malu kutiju na poklon i rekla:
“Tata, to je za tebe!”
Tati je bilo vrlo neugodno, a kada je otvorio kutiju i vidio da unutra nema ničega, jako se naljutio. Šćerkicu je prekorio:
“Ako nešto pokloniš, očekuje se da se u kutiji nešto nađe!!”
Đevojčica ga je žalosno pogledala i uplakana rekla:
“Ali, tata, kutija nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe.”

Tata je bio ganut. Kleknuo je pred šćerkicu, jako je zagrlio i zamolio je za oproštaj. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, uzeo je, otvorio, i iz nje uzeo jedan poljubac i sjetio se ljubavi koju je šćerka spremila unutra.

Svako od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju voljeni, prijatelji, đeca, Bog… Ne postoje važnije stvari, koje bi mogli dobiti.

Srce

Među rijetkim sitnicama koje čuvam u kutiji za nakit, kao prave dragocjenosti i svjedočanstva o svom životu, jeste i jedno malo crveno-žuto srce. Napravljeno je davno, od glinamola, nevješto, obično, ali mi uvijekl izmami suzu. Podsjeti me ne dan kada sam ga dobila… Bila sam još mlada i puna elana, ambiciozna, opterećena brojnim obavezama. Stalno razepeta između posla i porodice, balansirala sam sve više i vjerovala da sve mogu i da ću na sve stići. Prema vlastitoj procjeni, prednost i značaj sam davala čas jednom, čas drugom. Uglavnom je porodica trpjela zbog posla, a onda, gonjena grižom savjesti, sve sam češće nastojala da sve vrijeme koje nijesam ostajala na poslu ili bila na službenom putovanju, posvetim sinu i mužu. Uzaludno sam nastojala da nadoknadim sve trenutke u kojima sam im bila potrebna, ali ih ipak nijesam provodila sa njima. Naravno, zbog posla kome sam bila beskrajno posvećena, gradeći karijeru. Više se ne sjećam šta je bilo tako važno tog dana na poslu. Dakle, ništa epohalno, ništa bez čega bi moj život bio manje zanimljiv i posao stao. Uglavnom, po svog sina, kome je tada bilo pet godina, stigla sam posljednja u obdanište. Stajao je sam s vaspitačicom, oči su mu bile pune suza. Prišao mi je držeći na dlanu majušno srce koje je sam napravio. Ta slika me ubola pravo u dušu. Njegove tužne oči vidim kada god dotaknem pogledom majušno žuto-crveno srce. Jednako me godinama boli, vrijeme ne umanjuje taj gorki osjećaj. Okupirana svojim poslom, nijesam obraćala pažnju da su baš toga dana, u čast osmog marta, Dana žena, klinci u obdaništu spremali poklon za mame. Pošto je osmi mart bio u subotu, tog petka svi su klinci svojim majkama poklonili te, svojom rukom rađene poklone. Moj sin je dugo čekao da mi preda srce, jer je baš toga dana njegova mama stigla mnogo poslije ostalih. Dosta je godina prošlo od tada. Nas dvoje smo sjeđeli u lijepom luksuznom restoranu. Bio mi je rođendan. Odavno smo sin i ja bili jedini članovi naše porodice. Odrastao je, osamostalio se, ali je umio da bude pažljiv i nježan. U času kada mi je govorio o tome kako mu je uvijek teško da izabere poklon za mene, sjetila sam se malog crveno-žutog srca. Zaiskrila mi je suza. Pitala sam ga da li se sjeća toga srca. Pitala sam ga da li se sjeća tog dana. „Da, pa šta“ - rekao je. Tvrdio je da mu ne znači ništa. Ne pridaje nikakav značaj baš tom danu, ni tom događaju. Ostala sam zapitana da li je baš tako. Da li me moj već odrasli sin samo tješi, prikrivajući neprijatni dio sjećanja na taj, za mene veoma tužan događaj iz njegovog djetinjstva. Ili su to sjećanje brisali događaji u životu u kome je bilo i gorčih i važnijih stvari od osmomartovskog djetinjeg poklona? Odavno mi više moj posao nije tako značajan. Usponi i padovi, radosti i razočaranja su se nizali i ja sam tek odlaskom u penziju shvatila da postoje mnogo značajniji segmenti života osim profesije i karijere. Odavno više ne slavim osmi mart. Ali danas još pamtim taj trenutak kada je moj sin ispružio svoj djetinji dlan na kome je bilo malo, crveno-žuto srce. I još me boli.

Eho života

Jedan čovjek i njegov sin su jednog dana išli šumom. Odjednom, dječak zape i osjećajući bol kriknu: "Ahhh!" Skoro istog trenutka ču glas koji je dolazio s planine: "Ahhh!" Znatiželja ga obuze pa dreknu:"Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi bješe: "Ko si ti?" Ovo ga naljuti,pa ponovo dreknu: "Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!" Dječak pogleda oca i upita ga: "Tata, šta se ovo dešava?"
"Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu: "Divim ti se!" Glas odgovori: "Divim ti se!" Otac ponovo uzviknu: "Predivan si!" Glas reče: "Predivan si!" Dječak je stajao iznenađen, ali još uvijek ne shvatajući šta se dešava.

Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali, to je u stvari 'život'. Život ti uvijek vraća ono što ti daješ. Život je ogledalo tvojih djela. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi. Želiš li više dobra, podari više dobra. Želiš li razumijevanje i poštovanje, tada razumijevaj i sam poštuj. Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te respektuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i respektuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekat života. Život ti uvijek vraća ono što daješ. Tok tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo tvojih djela.

Svetac i škorpion

(Sveti čovjek pliva u rijeci. Jedan čovjek sjedi na obali i posmatra ga. Sveti ispred sebe u vodi ugleda škorpiona i bi mu ga žao, uze ga i veoma lagano i nježno spušti na zemlju. Dok je to radio, škorpion ga jako ubode zbog čega on jeknu od bola)

SVETI ČOVJEK: Želio sam da te spasim i spasio sam te. Je li mi ovo nagrada? Ipak, obavio sam svoju dužnost.

(Poslije nekoliko minuta škorpion ponovo upade u rijeku. Čovjek sa obale i dalje posmatra)

SVETI ČOVJEK: O, jadno stvorenje, opet patiš. Žao mi te je.

(Ponovo podiže škorpiona i stavi ga na zemlju. Škorpion ga opet ubode, ovog puta još jače. Zajaukao je od nepodnošljivog bola)

POSMATRAČ: Ti si lud! Zašto to radiš? Pogriješio si prvi put, zašto si to opet uradio?

SVETI ČOVJEK: Prijatelju moj, šta mogu? U mojoj prirodi je da volim, u mojoj prirodi je da spasim. Priroda škorpiona je da mrzi, priroda škorpiona je da ubada. Ja moram da slijedim svoju prirodu, a škorpion svoju. Ako ponovo upadne u vodu, opet ću ga izvaditi, bez obzira koliko puta upao. Ubošće me, plakaću, jecaću, ali neću se odreći svoje prirode.

Priča jedne učiteljice

Zvala se gospođa Tompson. Prvog dana školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž. Poput većine učiteljica rekla je đeci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće, jer je u prvom redu, poguren za klupom, na svom mjestu sjedio dječak po imenu Tedi Stodard. Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primijetila da se slabo igra sa ostalom đecom, da mu je odjeća neuredna i da se ne kupa redovno.Takođe, zno je da bude dosta neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson zaista uživala da piše velike masne kečeve crvenom hemijskom na njegovim zadacima. U školi đe je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je ostavila Tedijev izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala, doživjela je veliko iznenađenje. U prvom razredu, za Tedija je pisalo, "Tedi je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga." U drugom razredu: "Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna." U trećem razredu: "Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će loše da se odrazi po njega." U četvrtom razredu: "Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času." Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postiđela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija, koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu. Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka đeca su počela da se smiju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, đe su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječiji smijeh tako što je rekla da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji poslije škole da bi joj rekao: "Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka." Pošto su đeca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje đeci gramatiku i matematiku. Umjesto toga počela je da ih uči. Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu. Pored toga što je slagala da podjednako voli svu đecu, Tedi je postao njen omiljeni đak. Sljedeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Poslije četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da i dalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa dipl. ing. Teodor F. Stoddard. Ali ovđe nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Tedi je rekao da je upoznao jednu đevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac umro prije nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na vjenčanju uzme mjesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem. Zagrlili su se i dr Stoddard joj je šapnuo: "Hvala gospođo Tompson što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu." Gospođa Tompson je sa suzama u očima šapnula: "Tedi, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe nijesam umjela da učim druge."

Razgovor majke i scerke

Šta je najljepše na svijetu?

Ti dok spavaš.

Zašto?

Zato što si ti jedina moja istina o kojoj ne razmišljam i dok te gledam kako spavaš znam da je to jedina slika na svijetu koja oslikava mir koji mi treba da bih bila srećna.

Šta je najveće na svijetu? 
Tvoje oko. Što stane u njega ne može se smjestiti ni u šta drugo. Nemoj se nikada bojati onoga što možeš da vidiš pa da hodaš okolo poluzatvorenih očiju.

Šta je najslađe na svijetu?

San. Ništa ne može biti lijepo, šareno i slatko kao što ti to u snovima možeš da napraviš. Nemoj nikad zaboraviti da sanjaš.

Šta je najteže na svijetu?

Najteže je kad čuvaš nešto a ne vidiš da niđe nema onoga što čuvaš.

Šta je najveća prevara?

Najveća prevara je kad dvoje potpuno razjedinjenih ljudi sjede za istim stolom ušuškani u isti stan, isto prezime, jedu zajedno i tako pokazuju pripadnost jedno drugom.
Najveća prevara je kad je između dvoje ljudi topao tanjir supe jedina toplota koja postoji.

Šta najviše boli?
Usamljenost. Kad neko odluči da živi sam, da sjedi samo prema samom sebi u tu samoću može smjestiti bilo šta i iz sebe može izvući ono najbolje. Ali ako živiš pored nekoga a osjećaš se usamljeno, to je samoća koja blokira čitav život. Sve što radiš protkano je tom strašnom notom usamljenosti i grčevitom borbom da se iz toga iščupaš. Usamljenost pored nekoga je najgora samoća koja čovjeku može da se desi.

Plašiš me, ne pominješ ljubav! Postoji li ljubav?

Postoji, naravno, zato ti ovo i pričam. Da bi pronašla pravu ljubav moraš napustiti svaku ljubav – iluziju jer će te one samo činiti nesrećnom. Ljubav postoji ali ja o tome imam tako malo da ti kažem.
Pronadji je. Ne mogu tome da te naučim. Nemoj me to pitati. Ja sam ti majka i možda ću uvijek misliti da te neko, ko je sa tobom, ne voli jer te ne voli onako kako ja mislim da te treba voljeti i onoliko koliko ja mislim da te treba voljeti.

Zašto misliš da me niko ne može voljeti kao ti?

Ni to ne umijem da ti objasnim. Jednog dana ćeš razumjeti. Kad budeš imala dijete viđećeš da je to jedina bezuslovna ljubav na svijetu, ljubav sama po sebi koja ne traži, ne pita, ne nalazi opravdanja, ne moli i ne uslovljava. To je najveća i najjednostavnija ljubav na svijetu.

Stvarno me plašiš.

Ne treba da se plašiš. Samo se čuvaj pogrešnih ljudi, pogrešnih ljubavi, nemoj da ti čitav život izgleda pogrešno i ti sama sebi kad se pogledaš u ogledalo.

Čega se najviše treba čuvati?

Ljudi. Biće puno onih koji će te opipavati dok ne vide đe si najosjetljivija a onda napraviti jedan oštar rez i mirno gledati kako krvariš. Pojedini ljudi više vole da ranjavaju druge nego da liječe svoje rane. Mogu da žive samo ako vide da drugi pate više nego oni. Toga se najviše čuvaj.

Ranjeni galeb

Prije nekih mjesec ili nešto više, na betonsku ogradu terase ispred moga prozora počeo je dolaziti galeb. Nazvao sam ga Ranjeni galeb jer nije imao jednu nogu. Bacao bih mu nešto keksa i on bi to spremno progutao. Činilo se da smo se sprijateljili.... Došao je tri nedjelje zaredom i ja sam se počeo hvaliti kako imam prijatelja galeba, i šaliti se da je katolik jer dolazi nedjeljom. Sreća da smo bili u Rimu, inače bi bio i Hrvat. Kad je došao drugi put napravio sam nekoliko fotografija s nakanom da ih pokažem prijateljima. Bio sam ponosan što imam prijatelja galeba. Konačno, nije mala stvar imati takvog prijatelja. Hvalio sam se svojim novim prijateljstvom, kao da je upravo moja zasluga što se ono dogodilo.

A onda ga više nije bilo. Čekao sam i gledao u nebo s nadom da će me vidjeti i da će doći. No Ranjeni galeb više nije dolazio. Shvatio sam: on pripada Nebu, i prijateljstvo je dar. Odjednom sam uvidio koliko je isprazno bilo moje hvastanje i koliko sam bio glup. Otkud mi pravo na posjedovanje Neba i prijateljstva? Fotografije sam izradio i pokazivao prijateljima ali više nisam govorio kako galeb dolazi već da je dolazio. Pokušavao sam im objasniti lekciju koju sam naučio. Ali svatko uči na svoj način i često lekcije drugoga vrijede samo za drugoga. Bio sam zahvalan za ono što sam naučio od Ranjenog galeba o prijateljstvu i Nebu.

Nakon nekog vremena jutros je ponovno došao. Sletio je na svoje uobičajeno mjesto i gledao prema mome prozoru. Ovaj put pozvao sam ga bojažljivo uobičajenim pozivom. Stajao je činilo se u strahu. Nisam razumio. A onda se munjevito na njega obrušio drugi galeb, i Ranjeni galeb je pobjegao. Bolno sam uvidio da su i ptice poput ljudi zavidni na prijateljstvo, da se smiju slabijemu, da ga guraju i da mu se rugaju.

Jutros sam još nešto naučio od mog prijatelja Ranjenog galeba: da pravo prijateljstvo nema granica i da za njega ne postoji udaljenost ni vrijeme, da je često potrebno dugo čekati i radi njega trpjeti.

Leti Ranjeni galebe! Ja letim s tobom!

POUKA: Biti čovjek: Prijateljstvo je jedna od najvažnijih dimenzija ljudskog postojanja. U prijateljstvu čovjek izlazi iz samoga sebe, iz svoje ograničenosti i nedovršenosti, u susret drugome. I dok se tako sastaje s drugim u isto vrijeme se sastaje sve više i sa samim sobom; kroz prijateljstvo raste i sazrijeva za nove susrete. Usudim se reći da s prijateljima možemo sve i da život dobiva svoju duboku smislenost kroz prijateljstvo, dok bez prijatelja, čime god se bavili i što god bili, osjećamo nedostatnost i prazninu. Potrebni su nam drugi, i potrebni smo drugima, ovakvi kakvi jesmo: slabi, nedorečeni, nedosljedni, ponekad nervozni, ponekad zabrinuti. U društvu koje priznaje samo najjače i najbolje, prijateljstvo je suprotnost tome: drugi poznaje moju ranjivost i moje nedostatke.

U današnjem svijetu u kojemu se sve više stavlja naglasak na moje i na 'ja', prijateljstvo je stalno na kušnji. Moje pravo, moje potrebe, moje želje, moji prijatelji! No, prijateljstvo se ne može posjedovati, jer u prijateljstvu čovjek donekle ne posjeduje čak ni samoga sebe već se predaje drugome. Zbog toga valjda i poslovica: čuvaj me Bože prijatelja a od neprijatelja ću se čuvati sam! Imati prijatelje kojima se čovjek može izručiti sa sigurnošću jest dar, a jedini put pronalaska prijatelja jest da čovjek sam postane prijatelj: budi drugome ono što želiš da drugi bude tebi!

Boris Vidović 

Ljubav za ljubav

Jednog dana siromašni mladić Howard Kelly, idući od vrata do vrata, prodavajući robu kako bi platio svoje studiranje, ostao je sa samo 10 centi u torbi… a bio je strašno gladan!

Stoga odluči da od sljedeće porodice zamoli nešto za jelo.
Vrata mu je otvorila uglađena dama, koja ga je smela do te mjere da, tako smeten, nije znao drugo osim zamoliti čašu vode umjesto hrane.
Žena je primijetila da je mladić gladan, pa mu je umjesto vode donijela veliku šolju mlijeka i jedan veliki sendvič.
Mladić je polako pio i jeo, a zatim je upitao gospođu:
"Koliko dugujem?"
"Ne duguješ mi ništa", odgovori. "Moja majka me učila da se ne traži ništa za ono što se daje braći iz ljubavi."
"Onda vam od srca zahvaljujem."

Kada je Howard Kelly izašao iz ove kuće, ne samo da se osjećao jačim, nego je osjetio da je u njemu poraslo povjerenje u ljude i vjera u Boga.

Puno godina kasnije ona žena je teško oboljela.
Mjesni ljekari su bili zbunjeni njenim slučajem i nijesu mogli pronaći lijek za njenu bolest.
Odlučili su je poslati u bolnicu u glavni grad. Nazvali su čuvenog dr Howarda Kellya za hitni savjet.
Kad je čuo ime mjesta iz kojeg dolazi pacijentkinja, neobično svjietlo mu je ispunilo oči.
Odmah je otišao u sobu pacijentkinje i prepoznao staru gospođu.
Srce mu je zadrhtalo od uzbuđenja.
Odlučio je učiniti sve moguće kako bi joj spasio život.
Od tog trenutka sva njegova briga bila je bolesnica, a sve svoje dane posvetio je traženju lijeka za ovu strašnu bolest koja je gospođu vodila kraju.
Nakon duge borbe pacijentkinja je pobijedila bolest.
Potpuno je ozdravila!
Kad je pacijentkinja bila potpuno izvan životne opasnosti i sasvim zdrava, dr Kelly je u bolničkoj administraciji zamolio da napišu račun i pošalju ga u njegov kabinet.
Kad ga je imao u rukama, potpisao ga je i odobrio, te na dnu lista dodao napomenu.
Zatim je zamolio da se uruči bolesnici.

Gospođa se bojala otvoriti kovertu, strahujući da će naći račun koji nadilazi njezine mogućnosti.
Konačno se odlučila, ali nešto je privuklo njenu pažnju.
Na dnu računa pisalo je:
"Plaćeno prije puno godina jednom šoljom mlijeka i jednim sendvičem!"

Zivot je dar

Bila jedna slijepa đevojka koja je mrzila sebe što je slijepa. Mrzila je sve, osim njenog voljenog djecka. On je uvijek tu za nju. Jednom mu je rekla: "Ako ikada samo mognem viđeti svijet, udaću se za tebe".Jednog dana neko je donirao par očiju za nju, i kada su zavoji skinuti mogla je da vidi sve, uključujuci i njenog djecka. On je pitao: " Sada kada možeš viđeti svijet, hoćeš li se udati za mene"? Đevojka je pogledala svoga djecka i viđela udubljenja u njegovim očnim jabučicama. Njegove zatvorene oci su je šokirale. Nije to očekivala. Misao da ce ga gledati takvog čitavog života, odvratila je od želje da se uda za njega. Momak je otišao u suzama i napisao joj kasnije pismo: " Dobro se brini o svojim očima, moja draga, prije nego što su postale tvoje, bile su moje".

Tako ljudski mozak često radi, kada nam se promijeni stanje. Samo malo se treba sjetiti, kakav je život prije bio, i ko je uvjek bio na našoj strani, u bolnim situacijama.

Život je Dar. Danas prije nego što kažeš nevaljalu riječ, razmisli o onima koji ne mogu da govore.Prije nego se požališ na ukus hrane, pomisli da neko nema šta da jede. Prije nego se požališ na suprugu/supruga, sjeti se da je neko molio Boga da je/ga ima. Danas, prije nego što se požališ na život, sjeti se na nekoga ko je umro u ranoj mladosti. Prije nego se požališ na svoju đecu, sjeti se na one žene koje nemaju đecu i koje su nerotkinje. Prije nego se poćnete raspravljati o čistoj ili prljavoj kući, sjetite se da neko živi na ulicama. A kad ste umorni, ne žaliti se na svoj posao, razmislite o onima koji su nezaposleni, invalidi, koji bi željeli taj posao. Prije nego što, pokazujući prstom, osudite druge, imajte na umu da niko od nas nije bez grijeha. I kad te depresivne misli spuste dole, stavi osmijeh na svoje lice, živ si i još uvijek tu.

Prica jedne volonterke

Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stenford, upoznala sam djevojcicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne rijetke bolesti. Pokazalo se da je jedina mogucnost da ozdravi bila da joj se transfuzijom da krv njenog petogodisnjeg brata, koji je na neki neobjasnjiv nacin uspio da prezivi istu bolest, tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitijela koja mogu da savladaju tu opaku bolest.

Ljekar je njenom malom bratu objasnio kakva je stuacija i pitao ga da li
zeli da da krv za svoju sestru. Djecak je poslije samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao :
- Da, spreman sam ako ce to spasti Lizu .

Dok su vrsili transfuziju, lezao je u krevetu pored sestre i smijesio se. I ostali su se smijesili gledajuci kako se djevojcici vraca boja u obraze. Onda je njegovo lice ublijedjelo i sa njega je nestalo smijeska. Pogledao je u ljekara i drhatvim glasom upitao:
- Hocu li odmah poceti da umirem?

Posto je bio mali, djecak je pogresno shvatio doktora, mislio je da ce sestri dati svu svoju krv.
Ja sam tada naucila sta je hrabrost.

Mama

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
- Gospode, rekli su mi da ćeš me sjutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?
Bog odgovori:
- Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i bićeš sretan.
- Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu, kada ne znam njihov jezik? - zapita dijete.
- Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati.
- Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, ko će me štititi? - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- Tvoj će te anđeo uvijek štititi, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života.
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
- Ali ja sam veoma tužan zato Te više neću moći viđeti.
- Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučiće te putevima koji vode do mene.
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:
- Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo?
Bog odgovori s velikim osmjehom:
- Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA!

Ukradena sloboda

UKRADENA SLOBODA

Kazu da nije moguce pripitomiti vuka...
Jednom je covek nasao mladunce staro tek nekoliko dana,lovci mu behose ubili majku,i taj se covek sazali,uzme malog vuka i odgaji ga sa svojim psima,kojih na imanju tog coveka bese sest.Vuk odraste stasit i snazan ali ne krvolocan,pokacio bi se on tu i tamo sa psima,ali vise kroz igru,nikad zbog hrane ili sklonista.I zivot mu bi uz coveka prilicno udoban,bio je veran i voljen,okruzen prijateljstvom i kiselo-slatkim osecajem sigurnosti.

Nikada ga covek nije izneverio,ni u ljutni ga nije cusnuo ni udario,bese ga prilicno zavoleo.
Kad navrsi drugu godinu,vuk poce da se oseca cudno,nije ga ispunjavala igra sa psima,malo je jeo,gotovo nista,postade mu covekov dodir nepozeljan,iako je ranije uzivao,lizuci ruke koje ga miluju.
Dane je provodio nervozno setajuci uz ogradu iako joj ranije nije smeo ni prici.

Poce da zavija na mesec...

Covek se silno razalosti kada shvati da vuk nije vise srecan na njegovom imanju,te mu poce spremati od kokosi do prepelice za jelo,mekane duseke od slame poce podmetati pod njega dok spava,mekom vunom ovcijom ga je pokrivao i sve od sebe davao da mu ugodi...uzalud...

Vuk jos glasnije cu zov svoje prirode i jos glasnije poce da zavija na mesec.
Iz straha da vuk ne pobegne u sume-covek ga zatvori...zatvori ga u svoje stale i zaveza na lanac,zazida prozore i ostavi samo malu supljinu ispod vrata da mu dotura vodu i meso.

Prva noc je bila najgora...Vuk je jos zalosnije zavijao u strahu da mu je neko ukrao mesec,nenaviknut na lance i ne shvatajuci sta mu se desilo,bese se silno ispovredjivao,ogulio kozu oko vrata i sape,pet zuba mu osta na lancima a oci oslepese,dal od mraka ili tuge ili po malo od oboje.

Zavijao je tako glasno i tako tuzno da su ga culi i u susednom selu,ptice pobegose sa grana,kokosi se sakrise u senu,suma zamre,zivot zastade.

Druge noci vuk izmucen i umoran,promuklog glasa,pade.Trece noci se nije ni cuo,a kad se ne oglasi ni cetvrte noci,covek otvori stalu i nadje vuka mrtvog kako lezi ulepljen od svoje krvi...

Sa sopstvenim srcem zagrizenim u zubima.

Djevojka, čovjek i keks

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebalo dugo da čeka, odlučila je da kupi knjigu i da prekrati vrijeme do polaska aviona.

Pored knjige, kupila je i paketić keksa. Sjela je u čekaonicu. Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge strane sjedio je gospodin, koji je čitao novine. Kada je ona uzela jedan keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se začudila, ali nije ništa rekla.

Nastavila je da čita knjigu, a u sebi je pomislila: "Ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila." Svaki put kada je ona uzimala keks i gospodin koji je sjedio pored nje, ne obazirući se, takođe je uzimao keks.

Nastavili su tako, dok nije ostao samo jedan keks u paketiću. Djevojka pomisli: "Šta li će sada da uradi?" Čovjek uze taj keks i podijeli ga na pola.

Djevojka je bila zapanjena. Pokupila je svoje stvari, uzela knjigu i pošla u drugu čekaonicu. Našla je drugo mjesto gdje nije bilo nikoga pored nje. Kada se malo pribrala i kada ju je prošao bijes, otvorila je torbu da vrati knjigu, i u torbi je vidjela paketić keksa, koji je bio netaknut.

Postidjela se, kao lopov, i tek tada je shvatila da je keks, isti kao njen, pripadao gospodinu koji je sjedio pored nje, ali koji je bez vrijeđanja ili nervoze podijelio i svoj poslednji komad sa njom, za razliku od nje, koja se osjećala povrijeđenom u sopstvenom ponosu.

*

Koliko puta smo u našem životu "pojeli tuđi keks", a da toga nijesmo bili svjesni i nikada nećemo ni saznati. Prije nego što dođete do preuranjenog zaključka, prije nego počnete da mislite loše, pogledajte sa pažnjom detalje, jer vrlo često situacija nije onakva kako izgleda na prvi pogled.

* * *

"Ne sudite, da se ne bi sudilo vama. Jer, kakvim sudom sudite, takvim će se i vama suditi; i kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama mjeriti.

Zašto gledaš trun u oku svoga brata, a ne primjećuješ brvno u svome oku? Kako možeš da kažeš svome bratu: 'Daj da ti izvadim trun iz oka', kad je u tvom oku brvno? Licemjeru! Prvo izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tek onda dobro vidjeti kako da izvadiš trun iz oka svoga brata." (Evanđelje po Mateju 7:1-5)

izvor: http://znakoviporedputa.com/poucne-price/369-devojka,-%C4%8Dovek-i-keks

Bajka o ljubavi

Nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji, živjeli su Kralj i Kraljica.


Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.


U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajedništvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, što i sam naziv kraljevstva kazuje.

Čim biste ujutro otvorili kapke na prozorima, neko bi vam priskočio u pomoć: "Evo, taaaako, pridržaću ti"... Drugo nasmiješeno prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: "Dan pun ljubavi ti želim, evo, idem u pekaru, želiš da ti donesem toplog hljeba?"...

Čim bi neko uočio neku tvoju neispunjenu želju, potrebu...odmah bi se potrudio da ti se želja ostvari, makar učinio i najsitniji korak da te približi tvom cilju. Koliko je ko mogao pomoći, pomogao je.. bez pitanja, bez očekivanja "revanša", bez kalkulacija u glavi...

U Kraljevstvu se, svakodnevno, čuo zvonki smijeh i nazdravljanje: "U tvoje zdravlje i sreću, domaćine!", "Za sreću i ljubav mojih gostiju!"...

Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, pripremali zajedničke ručkove, večere, organizovali plesove, društvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe i zavisti.

Osmjeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi došla iz duše. Nije bilo trenutka, u Kraljevstvu, kada se neko nekome ne bi osmjehnuo, kada neko nekome ne bi izjavio ljubav ili učinio dobro djelo podstaknuto iskrenom ljubavlju prema bližnjem...

Bilo je u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvraćenih ljubavi, ali prije ili kasnije baš svako bi našao srodnu dušu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako uočiti ko prema kome gaji posebne simpatije. Bilo je lakše naći životnog saputnika nego u ''našem svijetu'', baš zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjećaja.

No, jednoga dana, Kralj je načuo kako svaki živi čovjek ima ograničen broj osmjeha koji može pokloniti, ograničen broj puta kada smije reći "volim te"... Shvatio je da je energija ljubavi konačna, a ne beskonačna kako se činilo... Čovjek ljubav troši dajući je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba teško oboli, a može i umrijeti!!! Jako se zabrinuo.
Razmišljao je dugo šta će da uradi. Prestao se osmjehivati Kraljici, prestao ju je grliti "iz čista mira", prošao bi cio dan, a da nije rekao koliko je voli i koliko mu znači.


Vidio je kako se Kraljičino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promijenio, vidio je kako skriva suze.

I Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i pažnje pokljanjala suprugu. Jer kada je čovjek tužan, nesretan, ventili duše, kojima propušta ljubav, zatvore se...

Kralj nije bio zadovoljan. Volio je dobijati ljubav i pažnju, veselili su ga Kraljičini osmjesi... Odlučio je potražiti pomoć Dvorskog Mudraca.


Dvorski Mudrac je odmah ponudio rješenje: proizveo je lažne osmjehe, lažne činove ljubavi i napisao je priručnik kako se njima koristiti. U Kraljevstva se proširila vijest kako nesebično davanje ljubavi i poklanjanje osmjeha oduzima dane života i kako im Dvorski Mudrac može pružiti pomoć.
Mudrac se preko noći obogatio prodajući lažnu ljubav i priručnike.


Do tada nepoznati osjećaji i stanja zavladali su Zemljom Ljubavi: ljubomora - "Mislim da njoj daješ više prave ljubavi nego meni", "Poklonila si mi lažni osmjeh, a njemu iskreni!!!"; strah - "Šta ako mi niko nikada ne pruži pravu ljubav?!"; laž - "Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!"; sumnja - "Je li njegov osmjeh pravi ili ga je Mudrac tome naučio?"....

Počelo se trgovati ljubavlju: "Voljeću te iskreno, ako i ti mene tako voliš!", "Pokloniću ti pravi osmjeh, ako ti meni daš djelić iskrene pažnje!"...

Više nije bilo zajedništva na koje su ljudi u Zemlji Ljubavi navikli. Počele su se formirati grupice, mala društva. Unutar grupe dijelila bi se iskrena ljubav, a članovima drugog društva pružala bi se ona lažna.

Ali i unutar društva se događalo da se pojavi lažni osmjeh!

Niko ni u koga nije imao povjerenja: "Voli li me zaista?", "Daje li drugome pravu ljubav?"...

Mudrac je lažnu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Teško je, od oka, bilo procijeniti koji je osmjeh iskren, a koji lažan, koja je ljubav prava, a koja lažna... Čuvanjem iskrenih osmjeha i ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su obolijevali. Lica su bila blijeda, oči bez sjaja, a duša, nekako, prazna. Čak se činilo kako teži oblik bolesti imaju oni koji daju više lažne ljubavi i koji isto takvu ljubav dobivaju.

Kralj je, i sam teško bolestan, ponovo odlučio posjetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga što je, u tako savršenom planu, krenulo po zlu. Pretražio je cio dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.

Odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio od Dvorskog Mudraca je prvi put čuo kako je ljubav konačna.

Odmah je dao nalog da se u Kraljevstvu spale svi priručnici o lažnoj ljubavi, da se iskorijene svi recepti za stvaranje lažnih osmjeha i uputstva o njihovom korištenju.


Na velikoj gozbi, priređenoj u čast pravoj ljubavi, rekao je okupljenima: "Najdraži moji, živjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na našoj naivnosti. No, želim da mu, bogatstvo koje je stekao, donese sreću. Želim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo materijalno bogatstvo ne može nadomjestiti. Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka čestica takve ljubavi koju poklonite poput grudve je što se kotrlja niz brijeg... Postaje sve veća i veća i veća...Takva vam se vraća i ruši svaku nedaću pred sobom! Živjela ljubav: moćna i beskonacna!"

Jeste li, nekome, danas, rekli: "Volim te?"


izvor: www.dernek.ba