Ne osudjuj

Doktor je žurno utrčao u bolnicu nakon što je dobio hitan poziv da izvrši veoma tešku operaciju na jednom dječaku. Odmah je obukao hirurški mantil i uputio se direktno ka operacionoj sali.

U hodniku ispred operacione sale zatekao je bijesnog dječakovog oca kako nervozno cupka nogama. Čim je čovjek vidio doktora, pritrčao mu je derući se na njega: “Zašto vam je trebalo toliko dugo vremena? Zar vi ne znate da je život moga sina u opasnosti? Gdje vam je osjećaj odgovornosti prema drugima? Kakav ste vi doktor?”

Doktor je sa iskrenim žaljenjem rekao: “Zaista se izvinjavam, ali čim sam dobio poziv uputio sam se ka bolnici. Nijesam mogao stići brže. A sada bih vas zamolio da se smirite kako bih mogao da na miru obavljam svoj posao.”

“Da se smirim?! Ja da se smirim? A šta da je vaš sin u toj prostoriji sada, da li bi ste se vi smirili?? Da vaš sin umire, kako bi ste se vi ponašali??” – bijesno je uzvratio otac

Operacija je trajala nekoliko sati i doktor je izašao zadovoljan. “Hvala bogu, vaš sin je van životne opasnosti!” I bez da sačeka ikakvu reakciju dječakovog oca, izjurio je iz bolnice. U trku je samo dobacio, “Ako imate ikakvih pitanja, pitajte medicinsku sestru.”

“Zašto je ovaj doktor ovako arogantan??!! Nije mogao da sačeka ni nekoliko minuta da ga upitam za trenutno stanje moga sina!” – prokomentarisao je otac čim je vidio medicinsku sestru.

Medicinska sestra mu je odgovorila: ”Njegov sin je juče poginuo u saobraćajnoj nesreći. Bio je na njegovoj sahrani kad sam ga ja pozvala radi hitne operacije vašeg sina. I sada, čim je spasio život vašeg sina, otrčao je nazad da sahrani svog.”

***

Nikada ne osuđuj druge, jer nikada ne možeš znati kakvi su njihovi životi i kroz šta oni prolaze.

Život ima svoja pravila

Zapamtite da čak i najuspješniji životi sadrže epizode neuspjeha; baš kao što je i sa dobrim romanima, ali kako će knjiga završiti zavisi od nas samih. Mi smo tvorci svih naših godina i naši neuspjesi i porazi jedino su koraci ka nečem boljem. Godine 1974. kada se Henk Aron približio rekordu Boba Ruta, nazvao sam jednog jutra njegov bejzbol klub u Atlanta Brejvsu. Konačno sam nekako dobio odjeljenje za odnose sa javnošću i postavio pitanje:

“Znam da Henk ima sedam stotina deset “houm ransa” (potez u bejzbolu, prim. prev.) i da mu treba još samo pet da bi oborio Rutov rekord, ali mene interesuje koliko on ima promašaja?”
“Promašaja, gospodine?” neodlučno je upitao mladić s druge strane žice.
“Da, koliko promašaja?”
“Moraćete da sačekate trenutak. Idem da to provjerim, gospodine.”

Za nekoliko minuta on se vratio:

“Gospodine Mandino, po izvještajima od posljednje noći, Henk ima sedam stotina deset “houm ransa” i, kao što znate, potrebno mu je još pet da bi oborio rekord Boba Ruta…”
“Da znam…”
“…a promašaja ima hiljadu dvjesta šezdeset dva.”

Zahvalio sam, spustio slušalicu i ostao da sjedim nepomično razmišljajuci o onome što sam čuo. Kako divan primjer koji uvijek mogu koristiti kada želim da istaknem kako nikada ne treba dopustiti prošlim neuspjesima da nas sprijele da ne probamo još jedanput. U pitanju je najveći “houm ran bacač” u bejzbolu koji je ikad živio… ali čak i on, čak i Henk Aron, mora bar dva puta da ispravlja svoju grešku! Da, život je igra koja ima svoja pravila koja se moraju slijediti da bi se do trijumfa stiglo. Pitajte za to Henka.

Og Mandino