ISTINSKA VJERA

Zemlja je bila suva i ispucala, jer dugo nije padala kiša.
Uvelo žuto lišće jedva se držalo na granama. U poljima je izgorjela trava. Ljudi su napeto iščekivali, svesrdno moleći i gledajući užareno nebo. Mjesecima nije pala ni kap kiše, a posljednji dani bijahu nesnosno vrući. 

Lokalni svještenik je organizovao čas molitve ispred crkve.

Došlo je mnoštvo ljudi. Svi su bili puni strepnje i nade.
Svi su u rukama imali neki od vjerskih predmeta: krstove, brojanice, molitvenike...
Svještenikove oči se, međutim, nijesu odvajale od djevojčice u prvom redu.
U krilu je držala crveni kišobran.

Jedina ona je zaista vjerovala!

LJUDI I SREBRO

Na samrti pozva starac svoga sina pa ga dovede do prozora i upita šta vidi .
- Ljude - odgovori on .
Zatim mu pruži ogledalo da se pogleda i upita ga šta vidi .
- Vidim sebe -odgovori on .
- Eto sine! Prozori i ogledalo su od istog stakla, s tom razlikom što se na ogledalu nalazi tanak sloj srebra. I u životu je tako - gdje god se srebro nadje izmedju ljudi, tu čovjek vidi samo sebe.

Autor nepoznat

VAŽNO JE SLUŠATI

Jedan čovjek pozvao svoga prijatelja, Indijanca, u goste u veliki grad. Čovjek je poveo Indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali, Indijanac najednom reče: 

- Čujem cvrčka!

- Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možeš čuti cvrčka – reče čovjek.

Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka.

- Kako? – upita čovjek.

Indijanac mu zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. 

Novčić zazveči!

Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.

- Ono što si naučio slušati čućeš, ma kakva buka bila, gdje god bio – odgovori Indijanac - Kao što vidiš, svi ovi ljudi su u buci ipak čuli novčić, ali cvrčka nijesu čuli.

Najvažnije je slušati, i zato probajte čuti i ono na šta nijeste navikli i što možda ne očekujete. Otvorite svoje srce i svoj um i za neke nove, drugačije stvari, jer to što mi ne primjećujemo ne znači da ne postoji ili da je nemoguće.

Antoni de Melo

BUDI SREĆAN!

Na uglu jedne ulice stajao je prosjak i prosio za hljeb.

Ulicom je naišao konjanik, dojahao do njega i udario ga bičem po licu.

Gledajući jahača dok se udaljavao, prosjak se ispravi i povika: “Budi srećan!”

Neki seljak stajao je tu u blizini i vidio sve što se dogodilo.

Ipak…prosjakove zadnje riječi su ga u potpunosti zbunile.

Nije izdržao, a da ne upita prosjaka: “Zar si zaista toliko ponizan i skroman?!”

“Ne”, odgovori je prosjak. “Ali, da je jahač bio srećan čovjek, nikada ne bi došao da me udari bičem po licu!”

PRIČA O DOSTOJANSTVU

Usled mnogo hladne zime i ogromnog snijega koji je prekrio planine i šume, čopor vukova je zapao u nevolju zbog nestašice hrane. I dok je stari vuk, vodja čopora, umirivao ostale vukove hrabreći ih da izdrže, jedan mladi vuk nije mogao da trpi glad, napuštio je čopor i otišao u grad, kod ljudi, u potrazi za hranom. Prišao je grupi ljudi koja ga je dresirala, redovno hranila i napravila boks u kom je živio. Vremenom, naviknut na takav život, mladi vuk je zaboravio na svoju pravu prirodu i potpuno se predao lagodnom osjećanju bezbrižnosti i sitosti. Počeo je i da ide u lov zajedno s ljudima, sve dok jednog dana jedan od lovaca u šumi nije ustrijelio starog vuka. Mladi vuk, naučen da kao dobar sluga sluša svoga gospodara, potrča da ovome donese ustrijeljeni plijen, ali prepoznavši starog vuka, postidje se.

Umirući, stari vuk mu reče: Proživio sam svoj život kao častan vuk. Lovio sam u šumi i dijelio plijen s drugovima, zato umirem srećan. A ti ćeš proživjeti svoj život u sramu, usamljen u svijetu kome ne pripadaš, jer si se odrekao slobode i časti da bi napunio trbuh. Postao si nedostojan. Gdje god da odeš, svi će se prema tebi odnositi s prezirom. Tako ćeš shvatiti da glad dođe i prođe, ali kad jednom izgubiš dostojanstvo, nikad ga više nećeš povratiti.

Autor nepoznat