Bila u davna vremena na zemlji velika suša; usahnule sve rijeke, potoci, bunari, i osušilo se drveće, žbunje i trava, i umirali od žeđi ljudi i životinje.
Jedanput, noću, izašla djevojčica iz kuće, sa krčagom, da traži vode za bolesnu mater. Nigdje ne našla djevojka vode, pa od umora legla na travu i zaspala. Kad se probudila i dohvatila krčag, umalo nije prosula vodu iz njega. Krčag je bio pun čiste, svježe vode. Djevojka se obraduje i htjede da se napije, ali onda pomisli da neće biti dosta za majku, pa potrči sa krčagom kući. Ona se tako žurila da nije ni primijetila pod nogama psetance, spotakne se o njega i ispusti krčag. Kuče je žalosno cvililo. Djevojka dohvati krčag.
Mislila je da ga je prosula, ali krčag je stojao uspravno i sva voda bila je u njemu. Djevojka odli u šaku vode, i psetance sve poloka i razveseli se. Kad je djevojka opet dohvatila krčag, a on od drvenog postao srebrn. Djevojka donese krčag kući i pruži ga materi. Mati reče: "Ja ću i tako umrijeti, bolje pij ti", i dade krčag djevojci. U taj mah krčag od srebrnog postade zlatan. Onda djevojka ne mogaše više da se uzdrži i baš htjede da nagne krčag, a na vrata uđe putnik i zaiska vode. Djevojka proguta pljuvačku i dade putniku krčag. A na krčagu ujedanput iskoči sedam ogromnih dragih kamenova, i iz njega poteče veliki mlaz čiste, svježe vode.
A sedam dragih kamenova počeše da se dižu sve više i digoše se na nebo i postadoše onih sedam zvijezda koje se zovu Veliki Medvjed.
L. N. Tolstoj
