Vještina

Jednog je dana Svetac imao priliku popričati sa Bogom, te ga upita:

-Gospode, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgledaju Pakao i Raj.  

                               
Bog odvede Sveca do dvoje vrata. Otvori jedna vrata i dozvoli mu da pogleda unutra. Na sredini sobe stajao je veliki, okrugli sto. Na sredini stola nalazila se velika posuda, sa ukusnom i miriš ljavom hranom. Osobe koje su sjeđele za stolom bile su izrazito mršave, modrog lica i bolesnog izgleda. Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su kašike sa jako dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjir sa hranom i uzeti malo, no kako je drška kašike bila duža od njihove ruke, nijesu mogli staviti hranu u usta.

Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji. Bog reče:

-Upravo si vidio pakao.

Bog i čovjek se uputiše prema drugim vratima. Svevišnji ih otvori. Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli sto, posuda prepuna fine hrane. Osobe za stolom su isto imale kašike sa dugačkim drškama. No, ovaj put su osobe bile dobro uhranjene i srećne, razgovarale su međusobno, zadovoljno se smješkajući. Sveti čovjek reče Bogu:

- Ne razumijem!    

Jednostavno je – odgovori Bog - sve zavisi od jedne vještine. Oni su naučili hraniti jedni druge dok drugi ne misle ni na šta osim na sebe same.
                                                                                                                                                                                                          

izvor: www.bitno.net

Lekcija iz ljubavi

Prije nekoliko godina, na Specijalnim Olimpijskim igrama u Sijetlu, devet takmičara, svi fizički ili mentalno nesposobni, postrojili su se na startnoj liniji na 100 m. Na znak, krenuli su; nijesu baš pojurili, međutim svi su poželjeli da potrče i pobijede u trci. Svi, osim jednog malog dječaka koji se spotakao i pao na asfalt, srušio se nekoliko puta i počeo da plače. Drugi takmičari su čuli dječaka kako plače. Usporili su i pogledali nazad. Zatim su se okrenuli i pošli prema dječaku...svi redom.

Jedna djevojka sa sindromom Down-a sagnula se, poljubila i rekla: "Ovo će poboljšati stvari". Zatim su svi, držeći se za ruke, zajedno hodali do cilja. Na stadionu su svi ustali sa svojih mjesta i uz gromoglasno navijanje ispratili takmičare do cilja, a aplauz i uzvici oduševljenja potom su trajali nekoliko minuta.

Ljudi koji su se nalazili tu još uvijek pričaju o tome.

Zašto?

Zato što svi znamo da duboko u nama postoji zapretano saznanje da je na ovom svijetu najvažnija ljubav prema drugima,  i da u nevolji treba pomoći drugima, iako to nekada zahtijeva da usporimo i za malo promijenimo svoj kurs.

Izvor: pricalica.blog.rs