Usled mnogo hladne zime i ogromnog snijega koji je prekrio planine i šume, čopor vukova je zapao u nevolju zbog nestašice hrane. I dok je stari vuk, vodja čopora, umirivao ostale vukove hrabreći ih da izdrže, jedan mladi vuk nije mogao da trpi glad, napuštio je čopor i otišao u grad, kod ljudi, u potrazi za hranom. Prišao je grupi ljudi koja ga je dresirala, redovno hranila i napravila boks u kom je živio. Vremenom, naviknut na takav život, mladi vuk je zaboravio na svoju pravu prirodu i potpuno se predao lagodnom osjećanju bezbrižnosti i sitosti. Počeo je i da ide u lov zajedno s ljudima, sve dok jednog dana jedan od lovaca u šumi nije ustrijelio starog vuka. Mladi vuk, naučen da kao dobar sluga sluša svoga gospodara, potrča da ovome donese ustrijeljeni plijen, ali prepoznavši starog vuka, postidje se.
Umirući, stari vuk mu reče: Proživio sam svoj život kao častan vuk. Lovio sam u šumi i dijelio plijen s drugovima, zato umirem srećan. A ti ćeš proživjeti svoj život u sramu, usamljen u svijetu kome ne pripadaš, jer si se odrekao slobode i časti da bi napunio trbuh. Postao si nedostojan. Gdje god da odeš, svi će se prema tebi odnositi s prezirom. Tako ćeš shvatiti da glad dođe i prođe, ali kad jednom izgubiš dostojanstvo, nikad ga više nećeš povratiti.
Autor nepoznat
Нема коментара:
Постави коментар