Jednom je neki svetac šetao prirodom i dok je prolazio pored malog sela prišla mu je uplakana žena preklinjući ga da dođe pomoći bolesnom djetetu…
Otišao je u selo i gomila se okupila oko njega jer je takva osoba bila rijedak prizor. Donijeli su mu bolesno dijete, a on je iznad njega izgovorio molitvu.
“Zar stvarno misliš da će mu tvoja molitva pomoći kad ni ljekarska intervencija to nije uspjela?” – uzviknuo je čovjek iz okupljene gomile.
“Što ti znaš o ovim stvarima!? Ti si jedna obična budala!” – odgovori svetac čovjeku.
Čovjek se strašno naljutio i njegovo je lice pocrvenjelo te je počeo bijesniti. Taman je htio nešto reći, te potrčati i napasti sveca, ali mu je on prišao i rekao:
“Ako jedna riječ ima toliku snagu da te učini tako ljutitim i crvenim, zašto ne bi neka druga imala moć da izliječi?”
Čovjek je na ulici ugledao siromašnog dječaka kako zadivljeno gleda u njegovo novo skupocjeno auto; ponudio mu je da ga malo provoza. Nakon vožnje dječak je rekao čovjeku: ”Vaše auto je prelijepo, mora da je jako skupo. Koliko košta?” “Ne znam”, rekao je čovjek. “Dobio sam ga na poklon od mog starijeg brata.”
“Uaaau, pa to je tako lijepo od njega”, bio je iznenađen dječak. “Znam o čemu sada razmišljaš. I ti isto želiš da IMAŠ brata kao što je moj. Zar ne?” – upita ga čovjek. “Ne.”, odgovori dječak. “Ja želim da BUDEM brat kao što je tvoj.
Na livadi usred ogromne šume, živio je čarobnjak, koji je imao veliko stado ovaca. Svaki dan on bi jeo po jednu ovcu iz stada. Ovce su dosta zabrinjavale čarobnjaka - one su trčale kroz šumu, i on je provodio mnogo vremena pokušavajući da uhvati odlutale ovce, da ih dovede u stado. Još bi ovca, koju je namjeravao da ubije, osjetila to i počela očajnički da se odupre, a njeni krici uplašili bi druge. Potom je čarobnjak odlučio da bude lukav - razgovarao je sa svakom ovcom nasamo, i svakoj nešto sugerisao.
Jednoj je rekao: "Ti nijesi ovca, ti si osoba kao ja. Nemaš čega da se plašiš, jer ja ubijam i jedem samo ovce, a ti si jedini čovjek u ovom stadu a to znači i moj najbolji drug."
Drugoj je rekao: "Zašto bježiš od mene kao druge ovce. Ti si lav i ne moraš se ničega plašiti. Ja ubijam samo ovce, a ti si moj drug."
Trećoj je sugerisao: "Vidi, ti njesi ovca, ti si vuk. Vuk koga ja poštujem. Ja ću kao i ranije, nastaviti da ubijam svakog dana po jednu ovcu iz stada, a vuk, najbolji čarobnjakov drug, nema razloga da strahuje..."
Na taj način on je razgovarao sa svakom ovcom i svakoj sugerisao da ona nije ovca, već potpuno drugačija životinja koja se razlikuje od svih ostalih ovaca u stadu. Nakon ovog razgovora, ponašanje ovaca se potpuno promijenilo - one su mirno pasle, i nikada više nijesu bježale u šumu. A kada bi čarobnjak ubijao narednu ovcu, mislile su: "Pa, ubio je ovcu, a ja sam - lav, vuk, čovjek... najbolji čarobnjakov drug, nemam razloga za strah."
Čak ni ovce, koji je ubijao, nijesu se odupirale. On bi samo prišao jednoj od njih i rekao: "O, moj najbolji druže, nijesmo odavno razgovarali. Dođi u moje dvorište. Treba mi tvoj savjet u vezi stada ovaca." I ovce bi ponosno išle u dvorište čarobnjaka. A tamo bi on stvarno pitao svog najboljeg druga šta se dešava u stadu. Žrtva bi mu sva radosna pričala o svemu, a zatim ju je čarobnjak ubijao.
Pošto je smrt nastupala trenutno, ovca nije imala vremena ništa da shvati.
Čarobnjak je bio veoma zadovoljan, on je podigao samopoštovanje svakoj ovci, kao rezultat toga one nijesu više mislile o neizbježnoj smrti, manje su bile nervozne, uživale su u životu i mirno pasle travu, zbog toga je njihovo meso bilo mnogo ukusnije.
Dugi niz godina, čarobnjak je lako upravljao velikim stadom, a najzanimljivije je da su mu same ovce počele da pomažu. Ako bi neka suviše razborita ovca počele da pretpostavlja kakvo je pravo stanje stvari, tada bi ostale ovce ... posto su one, lavovi, ljudi, vukovi, najbolji čarobnjakovi drugovi, obavještavale ga o čudnom ponašanju te ovce. Sledećeg dana čarobnjak bi je sa zadovoljstvom pojeo.
Priča o čarobnjaku i ovcama je omiljena priča Georgija Gurđijeva, koju je često pričao svojim učenicima.
Doktor je žurno utrčao u bolnicu nakon što je dobio hitan poziv da izvrši veoma tešku operaciju na jednom dječaku. Odmah je obukao hirurški mantil i uputio se direktno ka operacionoj sali.
U hodniku ispred operacione sale zatekao je bijesnog dječakovog oca kako nervozno cupka nogama. Čim je čovjek vidio doktora, pritrčao mu je derući se na njega: “Zašto vam je trebalo toliko dugo vremena? Zar vi ne znate da je život moga sina u opasnosti? Gdje vam je osjećaj odgovornosti prema drugima? Kakav ste vi doktor?”
Doktor je sa iskrenim žaljenjem rekao: “Zaista se izvinjavam, ali čim sam dobio poziv uputio sam se ka bolnici. Nijesam mogao stići brže. A sada bih vas zamolio da se smirite kako bih mogao da na miru obavljam svoj posao.”
“Da se smirim?! Ja da se smirim? A šta da je vaš sin u toj prostoriji sada, da li bi ste se vi smirili?? Da vaš sin umire, kako bi ste se vi ponašali??” – bijesno je uzvratio otac
Operacija je trajala nekoliko sati i doktor je izašao zadovoljan. “Hvala bogu, vaš sin je van životne opasnosti!” I bez da sačeka ikakvu reakciju dječakovog oca, izjurio je iz bolnice. U trku je samo dobacio, “Ako imate ikakvih pitanja, pitajte medicinsku sestru.”
“Zašto je ovaj doktor ovako arogantan??!! Nije mogao da sačeka ni nekoliko minuta da ga upitam za trenutno stanje moga sina!” – prokomentarisao je otac čim je vidio medicinsku sestru.
Medicinska sestra mu je odgovorila: ”Njegov sin je juče poginuo u saobraćajnoj nesreći. Bio je na njegovoj sahrani kad sam ga ja pozvala radi hitne operacije vašeg sina. I sada, čim je spasio život vašeg sina, otrčao je nazad da sahrani svog.”
***
Nikada ne osuđuj druge, jer nikada ne možeš znati kakvi su njihovi životi i kroz šta oni prolaze.
Zapamtite da čak i
najuspješniji životi sadrže epizode neuspjeha; baš kao što je i sa dobrim
romanima, ali kako će knjiga završiti zavisi od nas samih. Mi smo tvorci svih
naših godina i naši neuspjesi i porazi jedino su koraci ka nečem boljem. Godine
1974. kada se Henk Aron približio rekordu Boba Ruta, nazvao sam jednog jutra
njegov bejzbol klub u Atlanta Brejvsu. Konačno sam nekako dobio odjeljenje za
odnose sa javnošću i postavio pitanje:
“Znam
da Henk ima sedam stotina deset “houm ransa” (potez u bejzbolu, prim. prev.) i
da mu treba još samo pet da bi oborio Rutov rekord, ali mene interesuje koliko
on ima promašaja?”
“Promašaja,
gospodine?” neodlučno je upitao mladić s druge strane žice.
“Da, koliko promašaja?”
“Moraćete da sačekate trenutak. Idem da to provjerim, gospodine.”
Za nekoliko minuta on se
vratio:
“Gospodine
Mandino, po izvještajima od posljednje noći, Henk ima sedam stotina deset “houm
ransa” i, kao što znate, potrebno mu je još pet da bi oborio rekord Boba Ruta…”
“Da znam…”
“…a promašaja ima hiljadu dvjesta šezdeset dva.”
Zahvalio sam, spustio slušalicu i ostao da sjedim nepomično razmišljajuci o
onome što sam čuo. Kako divan primjer koji uvijek mogu koristiti kada želim da
istaknem kako nikada ne treba dopustiti prošlim neuspjesima da nas sprijele da
ne probamo još jedanput. U pitanju je najveći “houm ran bacač” u bejzbolu koji
je ikad živio… ali čak i on, čak i Henk Aron, mora bar dva puta da ispravlja
svoju grešku! Da, život je igra koja ima svoja pravila koja se moraju slijediti
da bi se do trijumfa stiglo. Pitajte za to Henka.
Priznati stručnjak na polju ljudskih potencijala orange-face držao je predavanje. Nakon uvodnog govora, on uze narandžu u ruke i zagonetno upita publiku:
- Ako stisnem iz sve snage ovu narandžu, šta će izaći iz nje?
Neka mlada djevojka iz prvog reda dobaci:
- To vam je jako glupo pitanje. Ako stisnete narandžu onda će iz nje izaći sok od narandže. To je ono što je unutra. Ne može ništa drugo izaći iz nje.
Stručnjak reče:
- Tačno. To i jeste odgovor na moje pitanje. Razlog zašto će iz narandže izaći narandžin sok je taj što je samo to unutra. A sad, ako proširimo metaforu i zamislimo da vas neko tako stisne? Da vas stisnu vaši problemi, brige, strahovi, da vas ogovaraju, da vas neko uvrijedi, da vam nanese bol i sl. i iz vas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba itd. Vi biste rekli da to što je izašlo iz vas je zbog toga što vam je neko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istina je da ono što iz vas izađe ono je što vi imate u vama. Upamtite, iz vas će uvijek i baš uvijek izaći ono što je u vama ako vas neko “stisne”. Iz narandže nikada neće izaći sok od jabuke. Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama.
Bila u davna vremena na zemlji velika suša; usahnule sve rijeke, potoci, bunari, i osušilo se drveće, žbunje i trava, i umirali od žeđi ljudi i životinje.
Jedanput, noću, izašla djevojčica iz kuće, sa krčagom, da traži vode za bolesnu mater. Nigdje ne našla djevojka vode, pa od umora legla na travu i zaspala. Kad se probudila i dohvatila krčag, umalo nije prosula vodu iz njega. Krčag je bio pun čiste, svježe vode. Djevojka se obraduje i htjede da se napije, ali onda pomisli da neće biti dosta za majku, pa potrči sa krčagom kući. Ona se tako žurila da nije ni primijetila pod nogama psetance, spotakne se o njega i ispusti krčag. Kuče je žalosno cvililo. Djevojka dohvati krčag.
Mislila je da ga je prosula, ali krčag je stojao uspravno i sva voda bila je u njemu. Djevojka odli u šaku vode, i psetance sve poloka i razveseli se. Kad je djevojka opet dohvatila krčag, a on od drvenog postao srebrn. Djevojka donese krčag kući i pruži ga materi. Mati reče: "Ja ću i tako umrijeti, bolje pij ti", i dade krčag djevojci. U taj mah krčag od srebrnog postade zlatan. Onda djevojka ne mogaše više da se uzdrži i baš htjede da nagne krčag, a na vrata uđe putnik i zaiska vode. Djevojka proguta pljuvačku i dade putniku krčag. A na krčagu ujedanput iskoči sedam ogromnih dragih kamenova, i iz njega poteče veliki mlaz čiste, svježe vode.
A sedam dragih kamenova počeše da se dižu sve više i digoše se na nebo i postadoše onih sedam zvijezda koje se zovu Veliki Medvjed.
Jednog je dana Svetac imao priliku popričati sa Bogom, te ga upita:
-Gospode, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgledaju Pakao i Raj.
Bog odvede Sveca do dvoje vrata. Otvori jedna vrata i dozvoli mu da pogleda unutra. Na sredini sobe stajao je veliki, okrugli sto. Na sredini stola nalazila se velika posuda, sa ukusnom i miriš ljavom hranom. Osobe koje su sjeđele za stolom bile su izrazito mršave, modrog lica i bolesnog izgleda. Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su kašike sa jako dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjir sa hranom i uzeti malo, no kako je drška kašike bila duža od njihove ruke, nijesu mogli staviti hranu u usta.
Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji. Bog reče:
-Upravo si vidio pakao.
Bog i čovjek se uputiše prema drugim vratima. Svevišnji ih otvori. Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli sto, posuda prepuna fine hrane. Osobe za stolom su isto imale kašike sa dugačkim drškama. No, ovaj put su osobe bile dobro uhranjene i srećne, razgovarale su međusobno, zadovoljno se smješkajući. Sveti čovjek reče Bogu:
- Ne razumijem!
Jednostavno je – odgovori Bog - sve zavisi od jedne vještine. Oni su naučili hraniti jedni druge dok drugi ne misle ni na šta osim na sebe same.
Prije nekoliko godina, na Specijalnim Olimpijskim igrama u Sijetlu, devet takmičara, svi fizički ili mentalno nesposobni, postrojili su se na startnoj liniji na 100 m. Na znak, krenuli su; nijesu baš pojurili, međutim svi su poželjeli da potrče i pobijede u trci. Svi, osim jednog malog dječaka koji se spotakao i pao na asfalt, srušio se nekoliko puta i počeo da plače. Drugi takmičari su čuli dječaka kako plače. Usporili su i pogledali nazad. Zatim su se okrenuli i pošli prema dječaku...svi redom.
Jedna djevojka sa sindromom Down-a sagnula se, poljubila i rekla: "Ovo će poboljšati stvari". Zatim su svi, držeći se za ruke, zajedno hodali do cilja. Na stadionu su svi ustali sa svojih mjesta i uz gromoglasno navijanje ispratili takmičare do cilja, a aplauz i uzvici oduševljenja potom su trajali nekoliko minuta.
Ljudi koji su se nalazili tu još uvijek pričaju o tome.
Zašto?
Zato što svi znamo da duboko u nama postoji zapretano saznanje da je na ovom svijetu najvažnija ljubav prema drugima, i da u nevolji treba pomoći drugima, iako to nekada zahtijeva da usporimo i za malo promijenimo svoj kurs.
Bješe jednom jedan dječačić po imenu Ma Lijang, koji bi radije crtao no hljeba jeo. Na nesreću, ostao je zarana siroče te je morao samog sebe prehranjivati. Iz dana u dan skupljao je opalo granje u šumi ili kosio travu, pa ipak je bio toliko siromah da mu je kičica izgledala kao neprocjenjivo blago.
Kad je jednom prolazio kraj škole, dogodi se upravo da je nastavnik svoje đake podučavao crtanju. Zažarenih očiju gledao je dječačić kroz odškrinuta vrata kako se šarolike boje, sve potez po potez, uobličuju u krasnu sliku. Prije no što je i shvatio šta čini, ukorači dječak u školu.
- Smijem li se usuditi da pozajmim jednu četkicu? - zapita učitelja. - I ja bih tako rado učio da crtam.
- Šta ti samo pada na pamet, mangupe jedan! - dreknu učitelj strogo i mrko ga odmjeri. - Golja kao ti, pa hoće, ni manje ni više, nego da uči slikanje!
I tako ga po kratkom postupku izbaci.
Znači, razmišljao je Ma Lijang, nama siromasima zabranjeno je čak i crtanje. E, baš da vidimo da li je tako!
Od tog dana, kad je u šumi prikupljao drva, posmatrao je pažljivo oblik i let ptica pa jednom grančicom njihovu sliku ucrtavao u prašinu; kad bi sjekao trsku na rijeci, posmatrao je ribice gdje vrludaju kroz ševar, pa bi zamočio kažiprst u vodu i vrhom prsta crtao njihove oblike na pljosnatom priobalnom kamenju; najzad, kad bi s večera došao kući, uzimao bi nagaravljeni komadić drveta u ruku i njime crtao predmete svog oskudnog pokućstva: sto, klupicu i šta je još drugo posjedovao, a sve bi to šarao po zidovima svoje glinene kolibice.
Dan za danom vježbao je uporno i strpljivo, pa, da vidiš, i vrlo dobro napredovao.
Tako je zapanjujuce vjerno slikao ptice da si mirne duše mogao očekivati kako će svakog časa zacvrkutati, a ribe su mu izgledale tako prirodne i žive kao da će pri prvom dodiru zamahati perajima i otplivati. Ali ono za čim je dječačić najviše čeznuo, to mu je još uvek nedostajalo: kičica.
Tada se dogodi da Ma Lijang, jedne večeri, leže na svoju slamaricu i, iscrpljen od dnevnog rada, smjesta zaspa, pa mu se u snu javi jedan starac snežnobijele brade i predade mu kičicu.
- Ovo je čarobna kičica - progovori starac. - Budi oprezan i koristi je samo u blagočastive svrhe.
Kako je samo kičica blistala i treperila, i kako bila teška u ruci kad je Ma Lijang prihvati.
- Pa to je doista prekrasna kičica - uzviknu dječak očarano i skoči od radosti sa svoje postelje. - Veliko vam hvala, veliko vam hvala, dragi, dobri starče...
No, gle - prijateljskog starca već više nigdje nije bilo. Ma Lijang se prepade i probudi. Avaj, pomisli razočarano, to opet bješe san! Da li san? Da je bio san, odakle bi se kičica o kojoj je toliko sanjao, pozlaćena kičica, sad našla u njegovoj ruci?
Tek što je Ma Lijang ovom čarobnom kičicom naslikao ptičicu, već bi malo stvorenjce raširilo krilca, pa bi lepršalo i ćurlikalo i cvrkutalo kao da želi da svom tvorcu otpjeva pjesmu zahvalnicu. Takođe bi i ribice koje bi naslikao glavačke skakale u vodu, pa bi vrludale lijevo-desno i izvodile kojekakve vesele igre njemu u čast. Kako je srećan bio Ma Lijang!
Iz dana u dan išao je sad kroz selo i slikao sirotim seljanima sve u čemu su oskudijevali: plugove, motike, lampe uljanice, vedra za vodu...
Takva čudesna djela prirodno da dugo nijesu mogla ostati tajnom. Od usta do usta pronese se vijest, pa i bogati seoski gazda za to doznade. Njegova pohlepa odmah se probudi, te smjesta posla dvojicu slugu rmpalija, koji mladog čarobnika jednostavno dohvatiše za perčin i dovukoše pred gazdu.
Da bogataši nikad nijesu dobronamjerni prema sirotinji, odavno je, uprkos svojoj mladosti, znao Ma Lijang, pa kako je bio čvrst i neustrašiv junoša, usudi se da, uprkos najoštrijim prijetnjama i najprimamljivijim obećanjima, odbije da i jedan jedini potez kičicom povuče u gazdinu korist. Na to se ovaj toliko razbijesni da dječaka zaključa u štalu i najstrožije naredi da mu se ne daje ni jelo ni piće.
Tri dana tako dječak proboravi u štali. Trećeg dana u predvečerje otpoče snijeg. Velike pahuljice padale su sa neba, pa se ubrzo preko smrznute zemlje raširi debeli, pahuljasti sniježni pokrov. A gazda je mislio: ako Ma Lijang dosad od gladi nije krepao, sad će se zasigurno smrznuti. Kad, međutim, stiže pred štalska vrata, ugleda kroz pukotine gdje plamsa rumena vatra, a prijatan miris svježeg pečenja dopre mu do nozdrva.
Gazda se nečujno prišunja i proviri: unutra je mali Ma Lijang sjedio udobno kraj vatrice, sladio se pečenjem i u tiganju pržio valjuške. Aha! pomisli gazda, znači sve je to naslikao, jer kako bi inače tiganj, drva, meso i brašno dospjeli u štalu? Izbezumljen od bijesa, sazva gazda svoje izmećare i naredi im da malog bez oklijevanja ubiju. Tako će odsad kičica njemu pripadati.
Po zapovijesti upade tuce slugu u štalu - ali gle, gdje je mališa? Na zidu s istočne strane vidješe merdevine koje su vodile na tavan. Gazda htjede njima da se uspne, ali tek što je kročio na treću prečagu, strmoglavi se i poleđuške ljosnu o zemlju. Istog časa nestadoše merdevine bez traga.
Poslije bjekstva, Ma Lijang je znao da mu više u selu nema opstanka, jer ma gdje se sakrio, pronašli bi ga gazdini žbiri, pa bi doveo u nepriliku ne samo sebe već i sve one koji bi mu pružili utočište. S bolom u duši oprosti se on od svoje drage postojbine: "Ostajte mi zbogom, mili prijatelji, ostajte zbogom! Možda ćemo se još u životu sresti". I tako žurno naslika konja, vinu mu se u sedlo, mamuznu ga i odjaha niz drum.
Nije daleko dospio kad za sobom začu topot konjskih kopita. Pri svjetlosti rasplamsalih buktinja viđe četu konjanika, naprijed gazda s isukanim mačem u ruci, a za njime njegove sluge izmećari. Na to Ma Lijang poteže kičicu i naslika sebi luk i strijelu, pa pričeka dok progonitelji ne pristigoše na domašaj: fijuuuuu! Fijuknu strijela odapeta s tetive, a gazda, pogođen posred grla, sruči se s konja. Sad Ma Lijang žurno mamuznu svog ždrepca i, puštenih uzda, odjezdi.
Nekoliko dana docnije stiže do jednog gradića. Već sam dovoljno udaljen od rodnog mjesta, pomisli dječak, pa bih ovdje mogao bez opasnosti da se nastanim. Kako drugog posla nije mogao naći, to opet poče da crta. Ovog puta se pak dobro čuvao da ne izbije na glas kao čudotvorni slikar. Slike koje je nudio na prodaju ostajale su beživotne, jer ih nikad ne bi do kraja naslikao: pticama bi nedostajao kljun, životinjama po jedna noga -jednom riječju, uvek bi namjerno ponešto izostavio.
Jednog dana, pak, tek što je dovršio jednog ždrala bez očiju, kad mu slučajno prsnuše dvije kapi tuša na prazna mjesta i tako se nesreća dogodi: ždral otvori smjesta oči, zamaha krilima i vinu se u zrak. Ovaj neočekivani događaj prenerazi čitav grad, pa nije dugo potrajalo a jedan od dvorskih ulizica, u želji da se dodvori, saopšti caru o ovom čudesnom događaju. Car smjesta posla nekoliko dvorana, koji najprije pokušaše da Ma Lijanga domame riječima slatkim kao med, zatim pređoše na prikrivene prijetnje, a pošto se dječak opirao, najzad ga skleptaše i silom dovukoše u prestonicu.
Ma Lijang je ranije već često slušao od ljudi kako se car okrutno i tvrdokorno ophodi prema sirotinji. Zar bi takvom jednom odvratnom vladaru on stavio svoju umjetnost u službu? Nikad ni za šta na svijetu! Umjesto zmaja, kako je car naredio, dječak naslika jednu groznu žabu krastaču, a kad njegovo veličanstvo poželje da vidi feniksa šarenog perja, dogega odjednom pored njega očerupani pijevac. Ove grozne životinje uznemiriše čitavu palatu: zagadile su raskošne odaje i svud rasprostrle životinjski smrad. Caru se žuč razli od bijesa.
- Otmite mu kičicu! - dreknu stražarima. - Bacite nitkova pravo u najcrnju tamnicu!
S otetom čarobnom kičicom pokuša sad car sam da se bavi slikanjem. Njegova prva slika predstavljala je brdo od čistog zlata. Ali u njegovoj bezgraničnoj pohlepi, nije mu bilo dovoljno jedno brdo, te je dodavao sve nova i nova, dok najzad ne stvori pravi zlatni planinski lanac s padinama, obroncima, kupama i vrhovima. Ali kad bliže promotri svoje umjetničko djelo, imao je šta i vidjeti! Nigdje ni traga ni glasa zlatu! Samo su sure stijene, gomile vapnenca ležale pred njim, a kako ih je bezumno visoko bio natrpao, to se čitava gomila pod svojom sopstvenom težinom strovali, pa u onom tumbanju zamalo što ne smrska noge njegovom veličanstvu.
Pokušaj slikanja zlatnih brda bio se, doduše, sramno izjalovio, ali to cara nije odvratilo od zamisli da smjesta počne novu sliku. Ovog puta nacrta zlatnu šipku, ali mu se i ona u njegovom bezgraničnom srebroljublju učini premalom, te ju je produžavao i širio, nadovezivao, krivio, uvrjao i preplitao sve dok ne dobi debelu, dugačku, izukrštanu zlatnu šipketinu. Na njegov užas, namah se pretvori to zlatno čudovište u groznu džinovsku zmiju, koja, razjapljenih ralja, poleće pravo na njega. Car se od straha onesvijesti, i da mu dvorani ne pritekoše hitro u pomoć, vjeruj da bi ga čudovište, zajedno s odijelom i perčinom, progutalo.
Sad i caru bi jasno da mu je bez Ma Lijanga sva muka s kičicom uzaludna. I tako naredi da junošu izvuku iz sužanjstva, te mu blagonaklono polaska govoreći vrlo dobrostivo, pa ga ne samo darova s nekoliko zlatnih i srebrnih novčića no mu još i obeća da će ga oženiti jednom princezom. Ma Lijang, koji je u međuvremenu već bio izmudrovao neku lukavštinu, načini se kao da prihvata careve predloge s najvećom radošću. Car se preko mjere razveseli i vrati dječaku kičicu.
Sad opet poče car da se domišlja šta bi mu junoša mogao nacrtati. Neki brijeg? Ne, odatle bi, možda, mogle da iskoče opasne zvijeri. Nećemo brijeg. Neka crta more. Divno, plavo more.
Ma Lijang se smjesta baci na posao kako bi ovom nalogu udovoljio. Hitro je letjela kičica gore-dolje; odjednom pred carevim očima poče da blista i presijava se beskonačno prostrano more. Pri svijetlim sunčevim zrakama ležalo je ono, prekrasno plavo i glatko, kao uglačani lapislazuli.
- Baš je lijepo - uzviknu car, dok je kroz vodu čistu kao biljur zurio u morsko dno - samo mi reci gdej su ribe?
- Ribe? - odvrati Ma Lijang. - Samo trenutak.
Marljivo zamaha kičicom tamo-amo i već zaplivaše duž obale šarolike ribice, koje se neko vrijeme veselo u plićaku prevrtahu a zatim spokojno otplivaše na pučinu. Car oduševljeno posmatraše igru ribica. Kad u daljini išcezoše, obuze i njega želja da se naveze na more.
- Naslikaj mi brod - dreknu Ma Lijangu. Dok bi dlanom o dlan, već je Ma Lijang naslikao jednu golemu džunku, pa kad se car s porodicom i svitom ukrca
na galiju, docrta Ma Lijang i oštar povjetarac: more se namreška, talasi počeše da biju o bokove broda, te lađa veselo zaplovi morem.
Caru se, pak, vožnja pričini presporom. - Hej! - doviknu on na obalu - docrtaj još malo vjetra.
Ma Lijang se snažno razmaha kičicom: talasi se podigoše, jedra nabreknuše, sve brže i brže klizio je brod. Još nekoliko poteza kičicom i more se uznemiri, zapjenuša i zatutnja; šibana uskomešanim talasima, džunka se nakrivi. Caru se stuži i prepast ga obuze.
- Dosta! - razdra se iz petnih žila. - Dosta je vjetra! Ne treba više.
Ma Lijang ni glave ne okrete na dozivanje: sad tek marljivo raspali kičicom, i tako je burno slikao da more zaurla i zapjenušenim, uskipjelim, lomovitim talasima baci se na jadnu galiju, koja je već u svim sastavima i spojnicama počela da popušta.
Tresući se od prepasti, mokar do kože, prilijepi se car za katarku, vrištao je iz petnih žila i usplahirenim znacima pokazivao Ma Lijangu da zaustavi buru kako zna i umije.
Ma Lijang na sve to ni glave ne okrete. Iz sve snage se razmaha sada kičicom. Orkan se uzvitla, crne oblačine gonile su se nebom. Talasi se nadigoše kao kuća, oboriše na galiju, te je stukoše na parčiće: car i sva njegova pratnja pogiboše u talasima.
Priča o tome kako je Ma Lijang čarobnom kičicom otjerao nepoćudnog cara u vodeni grob, ubrzo se raširi po cijeloj zemlji.
Tvrdi se da se Ma Lijang docnije vratio u svoju postojbinu i tu do kraja svojih dana proživio među drugovima svoje mladosti kao seljak; drugi, opet, tvrde da je poslije toga neprekidno putovao od grada do grada, od sela do sela, te svojom čarobnom kičicom uvijek siromasima činio dobra djela.
Šta je, pak, stvarno sa malim Ma Lijangom bilo, niko ne zna da potvrdi sa sigurnošću.
