PRIČA O DOSTOJANSTVU

Usled mnogo hladne zime i ogromnog snijega koji je prekrio planine i šume, čopor vukova je zapao u nevolju zbog nestašice hrane. I dok je stari vuk, vodja čopora, umirivao ostale vukove hrabreći ih da izdrže, jedan mladi vuk nije mogao da trpi glad, napuštio je čopor i otišao u grad, kod ljudi, u potrazi za hranom. Prišao je grupi ljudi koja ga je dresirala, redovno hranila i napravila boks u kom je živio. Vremenom, naviknut na takav život, mladi vuk je zaboravio na svoju pravu prirodu i potpuno se predao lagodnom osjećanju bezbrižnosti i sitosti. Počeo je i da ide u lov zajedno s ljudima, sve dok jednog dana jedan od lovaca u šumi nije ustrijelio starog vuka. Mladi vuk, naučen da kao dobar sluga sluša svoga gospodara, potrča da ovome donese ustrijeljeni plijen, ali prepoznavši starog vuka, postidje se.

Umirući, stari vuk mu reče: Proživio sam svoj život kao častan vuk. Lovio sam u šumi i dijelio plijen s drugovima, zato umirem srećan. A ti ćeš proživjeti svoj život u sramu, usamljen u svijetu kome ne pripadaš, jer si se odrekao slobode i časti da bi napunio trbuh. Postao si nedostojan. Gdje god da odeš, svi će se prema tebi odnositi s prezirom. Tako ćeš shvatiti da glad dođe i prođe, ali kad jednom izgubiš dostojanstvo, nikad ga više nećeš povratiti.

Autor nepoznat

Dvije jabuke

Mala, slatka djevojčica držala je dvije jabuke u rukama. Majka joj je prišla i sa osmjehom je upitala: "Dušo mala, možeš li mi dati jednu jabuku?"

Djevojčica je pogledala i onda je brzo zagrizla jednu jabuku, a zatim i drugu. Osmjeh na majčinom licu kao da se smrzao, pokušala je da prikrije svoje razočaranje. Pomislila je: "Gdje sam to pogriješila u vaspitanju svog djeteta".

Ćerka joj je prišla i pružila jednu od zagriženih jabuka i rekla : "Ova je najslađa".

Bez obzira ko ste, i šta ste doživjeli i ma koliko znanja da posjedujete nikada na prečac nemojte donositi sud o nekome. Dajte privilegiju drugima da objasne. Jer često ono što vidite nije baš onako kako izgleda.

Autor nepoznat

Riječi koje liječe

Jednom je neki svetac šetao prirodom i dok je prolazio pored malog sela prišla mu je uplakana žena preklinjući ga da dođe pomoći bolesnom djetetu…

Otišao je u selo i gomila se okupila oko njega jer je takva osoba bila rijedak prizor. Donijeli su mu bolesno dijete, a on je iznad njega izgovorio molitvu.

“Zar stvarno misliš da će mu tvoja molitva pomoći kad ni ljekarska intervencija to nije uspjela?” – uzviknuo je čovjek iz okupljene gomile.

“Što ti znaš o ovim stvarima!? Ti si jedna obična budala!” – odgovori svetac čovjeku.

Čovjek se strašno naljutio i njegovo je lice pocrvenjelo te je počeo bijesniti. Taman je htio nešto reći, te potrčati i napasti sveca, ali mu je on prišao i rekao:

 “Ako jedna riječ ima toliku snagu da te učini tako ljutitim i crvenim, zašto ne bi neka druga imala moć da izliječi?”

I tako je toga dana svetac izliječio dvoje ljudi.

(Nepoznat autor)

Misli drugačije

Čovjek je na ulici ugledao siromašnog dječaka kako zadivljeno gleda u njegovo novo skupocjeno auto; ponudio mu je da ga malo provoza. 

Nakon vožnje dječak je rekao čovjeku: ”Vaše auto je prelijepo, mora da je jako skupo. Koliko košta?”

“Ne znam”, rekao je čovjek. “Dobio sam ga na poklon od mog starijeg brata.”


“Uaaau, pa to je tako lijepo od njega”, bio je iznenađen dječak.

“Znam o čemu sada razmišljaš. I ti isto želiš da IMAŠ brata kao što je moj. Zar ne?” – upita ga čovjek.

“Ne.”, odgovori dječak. “Ja želim da BUDEM brat kao što je tvoj.

Priča o čarobnjaku i ovcama

Na livadi usred ogromne šume, živio je čarobnjak, koji je imao veliko stado ovaca. Svaki dan on bi jeo po jednu ovcu iz stada. Ovce su dosta zabrinjavale čarobnjaka - one su trčale kroz šumu, i on je provodio mnogo vremena pokušavajući da uhvati odlutale ovce, da ih dovede u stado. Još bi ovca, koju je namjeravao da ubije, osjetila to i počela očajnički da se odupre, a njeni krici uplašili bi druge. Potom je čarobnjak odlučio da bude lukav - razgovarao je sa svakom ovcom nasamo, i svakoj nešto sugerisao. Jednoj je rekao: "Ti nijesi ovca, ti si osoba kao ja. Nemaš čega da se plašiš, jer ja ubijam i jedem samo ovce, a ti si jedini čovjek u ovom stadu a to znači i moj najbolji drug." Drugoj je rekao: "Zašto bježiš od mene kao druge ovce. Ti si lav i ne moraš se ničega plašiti. Ja ubijam samo ovce, a ti si moj drug." Trećoj je sugerisao: "Vidi, ti njesi ovca, ti si vuk. Vuk koga ja poštujem. Ja ću kao i ranije, nastaviti da ubijam svakog dana po jednu ovcu iz stada, a vuk, najbolji čarobnjakov drug, nema razloga da strahuje..."  Na taj način on je razgovarao sa svakom ovcom i svakoj sugerisao da ona nije ovca, već potpuno drugačija životinja koja se razlikuje od svih ostalih ovaca u stadu. Nakon ovog razgovora, ponašanje ovaca se potpuno promijenilo - one su mirno pasle, i nikada više nijesu bježale u šumu. A kada bi čarobnjak ubijao narednu ovcu, mislile su: "Pa, ubio je ovcu, a ja sam - lav, vuk, čovjek... najbolji čarobnjakov drug, nemam razloga za strah." Čak ni ovce, koji je ubijao, nijesu se odupirale. On bi samo prišao jednoj od njih i rekao: "O, moj najbolji druže, nijesmo odavno razgovarali. Dođi u moje dvorište. Treba mi tvoj savjet u vezi stada ovaca." I ovce bi ponosno išle u dvorište čarobnjaka. A tamo bi on stvarno pitao svog najboljeg druga šta se dešava u stadu. Žrtva bi mu sva radosna pričala o svemu, a zatim ju je čarobnjak ubijao. Pošto je smrt nastupala trenutno, ovca nije imala vremena ništa da shvati.  Čarobnjak je bio veoma zadovoljan, on je podigao samopoštovanje svakoj ovci, kao rezultat toga one nijesu više mislile o neizbježnoj smrti, manje su bile nervozne, uživale su u životu i mirno pasle travu, zbog toga je njihovo meso bilo mnogo ukusnije. Dugi niz godina, čarobnjak je lako upravljao velikim stadom, a najzanimljivije je da su mu same ovce počele da pomažu. Ako bi neka suviše razborita ovca počele da pretpostavlja kakvo je pravo stanje stvari, tada bi ostale ovce ... posto su one, lavovi, ljudi, vukovi, najbolji čarobnjakovi drugovi, obavještavale ga o čudnom ponašanju te ovce. Sledećeg dana čarobnjak bi je sa zadovoljstvom pojeo. Priča o čarobnjaku i ovcama je omiljena priča Georgija Gurđijeva, koju je često pričao svojim učenicima. IZVOR

Ne osudjuj

Doktor je žurno utrčao u bolnicu nakon što je dobio hitan poziv da izvrši veoma tešku operaciju na jednom dječaku. Odmah je obukao hirurški mantil i uputio se direktno ka operacionoj sali.

U hodniku ispred operacione sale zatekao je bijesnog dječakovog oca kako nervozno cupka nogama. Čim je čovjek vidio doktora, pritrčao mu je derući se na njega: “Zašto vam je trebalo toliko dugo vremena? Zar vi ne znate da je život moga sina u opasnosti? Gdje vam je osjećaj odgovornosti prema drugima? Kakav ste vi doktor?”

Doktor je sa iskrenim žaljenjem rekao: “Zaista se izvinjavam, ali čim sam dobio poziv uputio sam se ka bolnici. Nijesam mogao stići brže. A sada bih vas zamolio da se smirite kako bih mogao da na miru obavljam svoj posao.”

“Da se smirim?! Ja da se smirim? A šta da je vaš sin u toj prostoriji sada, da li bi ste se vi smirili?? Da vaš sin umire, kako bi ste se vi ponašali??” – bijesno je uzvratio otac

Operacija je trajala nekoliko sati i doktor je izašao zadovoljan. “Hvala bogu, vaš sin je van životne opasnosti!” I bez da sačeka ikakvu reakciju dječakovog oca, izjurio je iz bolnice. U trku je samo dobacio, “Ako imate ikakvih pitanja, pitajte medicinsku sestru.”

“Zašto je ovaj doktor ovako arogantan??!! Nije mogao da sačeka ni nekoliko minuta da ga upitam za trenutno stanje moga sina!” – prokomentarisao je otac čim je vidio medicinsku sestru.

Medicinska sestra mu je odgovorila: ”Njegov sin je juče poginuo u saobraćajnoj nesreći. Bio je na njegovoj sahrani kad sam ga ja pozvala radi hitne operacije vašeg sina. I sada, čim je spasio život vašeg sina, otrčao je nazad da sahrani svog.”

***

Nikada ne osuđuj druge, jer nikada ne možeš znati kakvi su njihovi životi i kroz šta oni prolaze.

Život ima svoja pravila

Zapamtite da čak i najuspješniji životi sadrže epizode neuspjeha; baš kao što je i sa dobrim romanima, ali kako će knjiga završiti zavisi od nas samih. Mi smo tvorci svih naših godina i naši neuspjesi i porazi jedino su koraci ka nečem boljem. Godine 1974. kada se Henk Aron približio rekordu Boba Ruta, nazvao sam jednog jutra njegov bejzbol klub u Atlanta Brejvsu. Konačno sam nekako dobio odjeljenje za odnose sa javnošću i postavio pitanje:

“Znam da Henk ima sedam stotina deset “houm ransa” (potez u bejzbolu, prim. prev.) i da mu treba još samo pet da bi oborio Rutov rekord, ali mene interesuje koliko on ima promašaja?”
“Promašaja, gospodine?” neodlučno je upitao mladić s druge strane žice.
“Da, koliko promašaja?”
“Moraćete da sačekate trenutak. Idem da to provjerim, gospodine.”

Za nekoliko minuta on se vratio:

“Gospodine Mandino, po izvještajima od posljednje noći, Henk ima sedam stotina deset “houm ransa” i, kao što znate, potrebno mu je još pet da bi oborio rekord Boba Ruta…”
“Da znam…”
“…a promašaja ima hiljadu dvjesta šezdeset dva.”

Zahvalio sam, spustio slušalicu i ostao da sjedim nepomično razmišljajuci o onome što sam čuo. Kako divan primjer koji uvijek mogu koristiti kada želim da istaknem kako nikada ne treba dopustiti prošlim neuspjesima da nas sprijele da ne probamo još jedanput. U pitanju je najveći “houm ran bacač” u bejzbolu koji je ikad živio… ali čak i on, čak i Henk Aron, mora bar dva puta da ispravlja svoju grešku! Da, život je igra koja ima svoja pravila koja se moraju slijediti da bi se do trijumfa stiglo. Pitajte za to Henka.

Og Mandino

Ispoljavate samo ono što je u vama

Priznati stručnjak na polju ljudskih potencijala orange-face držao je predavanje. Nakon uvodnog govora, on uze narandžu u ruke i zagonetno upita publiku:

- Ako stisnem iz sve snage ovu narandžu, šta će izaći iz nje?

Neka mlada djevojka iz prvog reda dobaci:

- To vam je jako glupo pitanje. Ako stisnete narandžu onda će iz nje izaći sok od narandže. To je ono što je unutra. Ne može ništa drugo izaći iz nje.

Stručnjak reče:

- Tačno. To i jeste odgovor na moje pitanje. Razlog zašto će iz narandže izaći narandžin sok je taj što je samo to unutra. A sad, ako proširimo metaforu i zamislimo da vas neko tako stisne? Da vas stisnu vaši problemi, brige, strahovi, da vas ogovaraju, da vas neko uvrijedi, da vam nanese bol i sl. i iz vas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba itd. Vi biste rekli da to što je izašlo iz vas je zbog toga što vam je neko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istina je da ono što iz vas izađe ono je što vi imate u vama. Upamtite, iz vas će uvijek i baš uvijek izaći ono što je u vama ako vas neko “stisne”. Iz narandže nikada neće izaći sok od jabuke. Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama.

preuzeto sa interneta

Dobročinstvo

Bila u davna vremena na zemlji velika suša; usahnule sve rijeke, potoci, bunari, i osušilo se drveće, žbunje i trava, i umirali od žeđi ljudi i životinje.

Jedanput, noću, izašla djevojčica iz kuće, sa krčagom, da traži vode za bolesnu mater. Nigdje ne našla djevojka vode, pa od umora legla na travu i zaspala. Kad se probudila i dohvatila krčag, umalo nije prosula vodu iz njega. Krčag je bio pun čiste, svježe vode. Djevojka se obraduje i htjede da se napije, ali onda pomisli da neće biti dosta za majku, pa potrči sa krčagom kući. Ona se tako žurila da nije ni primijetila pod nogama psetance, spotakne se o njega i ispusti krčag. Kuče je žalosno cvililo. Djevojka dohvati krčag.

Mislila je da ga je prosula, ali krčag je stojao uspravno i sva voda bila je u njemu. Djevojka odli u šaku vode, i psetance sve poloka i razveseli se. Kad je djevojka opet dohvatila krčag, a on od drvenog postao srebrn. Djevojka donese krčag kući i pruži ga materi. Mati reče: "Ja ću i tako umrijeti, bolje pij ti", i dade krčag djevojci. U taj mah krčag od srebrnog postade zlatan. Onda djevojka ne mogaše više da se uzdrži i baš htjede da nagne krčag, a na vrata uđe putnik i zaiska vode. Djevojka proguta pljuvačku i dade putniku krčag. A na krčagu ujedanput iskoči sedam ogromnih dragih kamenova, i iz njega poteče veliki mlaz čiste, svježe vode.

A sedam dragih kamenova počeše da se dižu sve više i digoše se na nebo i postadoše onih sedam zvijezda koje se zovu Veliki Medvjed.

L. N. Tolstoj

Vještina

Jednog je dana Svetac imao priliku popričati sa Bogom, te ga upita:

-Gospode, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgledaju Pakao i Raj.  

                               
Bog odvede Sveca do dvoje vrata. Otvori jedna vrata i dozvoli mu da pogleda unutra. Na sredini sobe stajao je veliki, okrugli sto. Na sredini stola nalazila se velika posuda, sa ukusnom i miriš ljavom hranom. Osobe koje su sjeđele za stolom bile su izrazito mršave, modrog lica i bolesnog izgleda. Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su kašike sa jako dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjir sa hranom i uzeti malo, no kako je drška kašike bila duža od njihove ruke, nijesu mogli staviti hranu u usta.

Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji. Bog reče:

-Upravo si vidio pakao.

Bog i čovjek se uputiše prema drugim vratima. Svevišnji ih otvori. Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli sto, posuda prepuna fine hrane. Osobe za stolom su isto imale kašike sa dugačkim drškama. No, ovaj put su osobe bile dobro uhranjene i srećne, razgovarale su međusobno, zadovoljno se smješkajući. Sveti čovjek reče Bogu:

- Ne razumijem!    

Jednostavno je – odgovori Bog - sve zavisi od jedne vještine. Oni su naučili hraniti jedni druge dok drugi ne misle ni na šta osim na sebe same.
                                                                                                                                                                                                          

izvor: www.bitno.net