Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti niko ko je tada bio prisutan tom događaju.
Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:
"Ukoliko nije ometana spoljnim uticajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano.
Moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"
Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:
"Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."
"Ukoliko nije ometana spoljnim uticajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano.
Moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"
Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:
"Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."
Potom je nastavio priču.
Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:
"Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram sa njima?"
Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da neko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvata uprkos njegovom invaliditetu.
Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.
Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:
"Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa… može, nek igra za našu ekipu, pokušaćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka".
Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa malenom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nijesu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju, jer je dobio priliku da bude u igri, na travnatom tepihu, razvukao je osmijeh od uva do uva, dok mu je otac mahao sa tribine.
Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:
"Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram sa njima?"
Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da neko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvata uprkos njegovom invaliditetu.
Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.
Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:
"Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa… može, nek igra za našu ekipu, pokušaćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka".
Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa malenom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nijesu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju, jer je dobio priliku da bude u igri, na travnatom tepihu, razvukao je osmijeh od uva do uva, dok mu je otac mahao sa tribine.
U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3!
Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u produžetku od 5 minuta.
I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali ko će ga izvesti.
Neko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !? Na opšte iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno reskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.
Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla stići.
Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
"Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni!!! Trči, trči, i pukni je u mrežu!!!"
Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol!"
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom delirijumu, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu!
Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u produžetku od 5 minuta.
I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali ko će ga izvesti.
Neko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !? Na opšte iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno reskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.
Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla stići.
Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
"Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni!!! Trči, trči, i pukni je u mrežu!!!"
Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol!"
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom delirijumu, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu!
Muk… a onda provala... prasak - svi skočiše: Siniša, Siniša, bravo, Siniša!
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi saigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza. "Tog dana ...", završavao je svoju priču drhtećim glasom potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, "... dječaci obje ekipe donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet".
(Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presrećan i pamteći kako je svog malog heroja, dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!)
Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor: Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim.
Stari mudrac je rekao da se svako društvo procjenjuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesrećnije pojedince.
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi saigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza. "Tog dana ...", završavao je svoju priču drhtećim glasom potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, "... dječaci obje ekipe donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet".
(Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presrećan i pamteći kako je svog malog heroja, dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!)
Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor: Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim.
Stari mudrac je rekao da se svako društvo procjenjuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesrećnije pojedince.
Нема коментара:
Постави коментар