Pjesma iz srca

 
Nekada davno živio je veliki čovjek koji se oženio ženom svojih snova. Iz njihove ljubavi rođena je jedna mala djevojčica. Bila je bistra i vesela,i veliki čovjek mnogo je volio svoju djevojčicu.

Dok je bila sasvim mala, on bi je uzeo u naručje, pjevušio neku melodiju i igrao s njom po sobi govoreći joj: “Volim te mala djevojčice”. 

Devojčica je rasla, a veliki čovjek bi je grlio i govorio joj: “Volim te mala djevojčice”. Mala djevojčica bi se durila i govorila: “Više nijesam mala djevojčica”. Čovjek bi se tada nasmijao i rekao: “Ali, za mene ćeš zauvjek ostati moja mala djevojčica”. 

Mala djevojčica, koja to više nije bila, napustila je kuću i otišla u svijet. Kada je upoznala sebe, tada je bolje shvatila čovjeka. Uvidjela je da je on bio velik i jak, tek sad otkrila je njegove snage. Jedna od njih bila je njegova sposobnost da iskaže ljubav prema porodici. Ma gdje se nalazila u svijetu, taj čovjek bi je dozivao govoreći joj: “Volim te, mala djevojčice”. 

Došao je dan kad je ta mala djevojčica, koja to više nije bila, primila jedan telefonski poziv.Veliki čovjek se razbolio. Doživio je moždani udar. Djevojci su objasnili da je izgubio govor. Nije mogao da govori, ali nijesu baš bili sasvim sigurni da li čuje riječi koje mu se upućuju. Više nije mogao da se smješka, smije, hoda, grli, igra, niti da maloj djevojčici, koja to više nije bila, kaže da je voli. 

Željela je da mu pomogne. Kada je ušla u sobu, vidjela je da je sitan i potpuno slab. Gledao je u nju i pokušavao da progovori, ali nije uspijevao. ”Mala djevojčica” učinila je jedinu stvar koju je umjela. Popela se na krevet i legla pored velikog čovjeka. Dok su joj se slivale suze, svojim rukama obgrlila je opuštena očeva ramena. 

Držeći glavu na njegovim grudima, razmišljala je o mnogim stvarima. Sjećala se predivnih trenutaka koje su zajedno proveli. Oduvijek je osjećala da je taj veliki čovjek štiti i pazi. Bilo joj je teško zbog gubitka koji će morati da pretrpi. Žalila je što više neće čuti riječi ljubavi koje su joj toliko prijale.
 
A onda je čula otkucaje srca velikog čovjeka. Njegovo srce bilo je muzika i riječi koje je uvijek slušala. Srce kuca ravnomjerno kao da se ne obazire na to što je ostali dio tijela oštećen. I dok je tako smireno držala glavu na njegovim grudima, dogodilo se čudo. Čula je ono što joj je bilo potrebno.  Njegovo srce otkucavalo je riječi koje usta više nijesu mogla da izgovore...

Volim te
Volim te
Volim te
Mala djevojčice
Mala djevojčice
Mala djevojčice

I našla je utjehu.

Kenfild, Hansen  - Melem za dušu