Priča o ljudima sa crvenom ružom

Vjerovatno su mnogi od vas, makar na filmu, vidjeli Njujork i čuvenu Centralnu željezničku stanicu, jer tu se zbiva ovaj događaj na samom kraju Drugog svjetskog rata.

Priča je dio jedne knjige i toliko je zanimljiva da je ovdje skoro doslovce prenijeta onako kako je u knjizi napisana. Glavni junak priče je mladi oficir po imenu Džon Blankort.

Mladi oficir je pogledao na sat, ustao sa klupe na kojoj je sjedio u holu Centalne stanice u Njujorku, zategao je svoju uniformu i počeo pažljivo posmatrati masu ljudi koja se kretala holom stanice. Pogledom je tražio jednu djevojku čiji lik još nije znao, ali koju je poznavalo njegovo srce. Djevojku sa crvenom ružom.

Sve je počelo trinaest mjeseci ranije u jednoj biblioteci na Floridi. Sa police Džon je uzeo jednu od poklonjenih knjiga i zainteresovao se za nju , ali ne toliko sa onim što je bio njen sadržaj, koliko sa zabilješkama koje su se nalazile na margini skoro svake strane. Bila su to mudra razmišljanja, pisana vrlo lijepim rukopisom, te je on zaključio da je to rukopis jedne osobe koja je promišljene duše i dubokog uma. Na jednoj strani knjige je našao čak ime i prezime nekadašnjeg vlasnika. To je bila izvjesna gospođica Kolis Mejhel. Potrošio je dosta vremena dok je našao njenu adresu, ali se ona preselila u Njujork. Međutim, našao je njenu novu adresu i napisao joj pismo u kome se predstavio i predložio joj da se dopisuju.

Ali, već sledećeg dana je morao da se ukrca na brod koji ga je odveo na front u Evropu. Tačno trinaest mjeseci se borio u ratu i konačno dobio dozvolu za dolazak kući. Cijelo to vrijeme mladi vojnik i nepoznata djevojka su se dopisivali i upoznavali preko pisama.

Tako je započela romansa. Blankort je konačno u jednom pismu zatražio od djevojke da mu pošalje svoju sliku. Međutim, ona je to odbila. Smatrala je da, ako je on zaista zainteresovan za nju i njene vrline, onda mu neće mnogo značiti kako izgleda. To mu se učinilo logičnim i na neki način privlačnim. Kada je konačno došlo vrijeme njegovog povratka sa fronta, dogovorili su se za njihov prvi susret.

I dalje autor knjige "Ljudi sa crvenom ružom" kaže: "Dopuštiću da sam glavni junak Džon Blankort priča šta se dogodilo tokom susreta u Centralnoj stanici".

"Mlada djevojka je išla u mom pravcu, bila je visoka i vitka. Plava kosa joj je padala u uvojcima na ramena, a njene oči su bile kao neki cvjetovi. Crte lica su bile besprekorne, a usne su pokazivale odlučnost. Bila je obučena u svetlozeleni kostim i izgledala mi je kao proljeće koje se budi. Krenuo sam ka njoj, potpuno previdjevši da ona nema crvenu ružu na reveru kostima. Dok sam joj prilazio, jedan mali provokativni osmijeh je preletio preko njenih usana i samo je kratko rekla : 'Vojniče, da li ti i ja idemo u istom smjeru?' Nekontrolisano sam načinio samo još jedan korak ka njoj, a onda sam tačno iza nje ugledao Polis Mejhel, osobu koja je na svom reveru imala crvenu ružu. Prilazila mi je upravo iza te prekrasne djevojke.

Devojka u zelenom kostimu je već otišla, a ja sam odjednom osjetio kao da sam se razdvojio na dva dijela. Jedan je obuzela želja da pođem za djevojkom koja je otišla, a drugi dio mi je nosio težnju ka ženi čiji je duh bio tako snažno spojen sa mojim i duboko obuzeo moja osjećanja. Ona je stajala tu, gledajući u mene. Njeno blijedo i okruglasto lice bilo je tako plemenito i osjećajno, njene sive oči su imale neki poseban sjaj. Više nijesam oklijevao i podigao sam u svojoj ruci knjigu sa sivim koricama. Crvena ruža na reveru i knjiga su bili znaci  prepoznavanja. Tada sam u trenutku shvatio da to možda i ne treba da bude ljubav, već nešto posebno, možda nešto čak i jače od same ljubavi.

Prišao sam joj i predstavio se: Ja sam poručnik Džon Blankort, a vi bi ste morali biti gospođica Mejhel. Tako mi je drago da smo se konačno našli, na ovoj stanici. Da li biste prihvatili moj poziv da vas sada izvedem na večeru?


Njeno lice se malo zarumenilo, oči zasijale, a usne razvukle u prijatan osmijeh. Na moje iznenađenje, ona mi odgovori: Mladiću, ja ne znam šta ovo znači, jer mlada dama u zelenom kostimu, koja je upravo prošla ispred mene, me je zamolila da stavim na rever kaputa ovu crvenu ružu. Rekla mi je, ako me budete pozvali na večeru, da vam kažem da vas ona čeka u velikom restoranu tačno ispred ulaza u stanicu. Koliko sam razumjela , rekla mi je da sam ja bi neka vrsta testa za vas. Mislim da ste ga prošli.

Nije teško razumjeti mudri postupak ove djevojke, gospođice Mejhel, buduće gospođe Blankort. Prava vrijednost ljudske duše vidi se u reakcijama na iskušenja, posebno kada nam nešto na prvi pogled nije prijatno ili privlačno.

Ali ko danas nosi crvenu ružu na reveru? Kažu, obično ljudi koji se bez nje ne mogu zapaziti kada prolaze pored nas. Oni za koje mi mislimo da ne treba da nose crvenu ružu i da crvena ruža pripada nekim drugim ljudima. Zašto mislimo to ?

Da li ste se ikada zapitali, kako se odnosimo prema njima - ljudima sa crvenom ružom? Da, sa onima koje ponekad srećemo sa ružom na reveru ...

Ubuduće ne gledajte u ružu, pogledajte ih u oči, vidjećete njihovu dušu i onda ćete možda shvatiti da postoji ljubav i nešto, čak jače i od ljubavi ...

izvor: http://www.akademediasrbija.com