Tako ide djevojčica bosih nožica, crvenih i modrih od zime. U nekoj staroj kecelji nosila je puno sumpornih šibica, a jedan svežanj držala je u ruci. Niko ih cijelog dana nije kupio od nje, niko joj nije dao ni groša. Gladna i prozebla išla je potištena, jadnica mala. Pahuljice su padale na njenu dugu plavu kosu, koja joj se tako lijepo kovrdžala na potiljku. Svi prozori bili su osvijetljeni i cijela ulica mirisala je na guščije pečenje. Ta bilo je veče uoči Nove godine.
Tamo, u uglu između dvije kuće, jedna se izbočila malo više prema ulici od druge, djevojčica sjede i skupi se. Nožice je podvukla poda se, ali joj je bilo još hladnije, a kući nije mogla da ide jer nije prodala ni jedan jedini svježnjić šibica, nije dobila ni groša pa bi je otac tukao. A i kod kuće je bilo hladno, jedva su imali krov nad glavom, vjetar je duvao sa svih strana, mada su one najveće pukotine začepili slamom i krpama. Ručice su joj bile gotovo ukočene od zime. Ah, jedna šibica bi joj dobro činila. Kad bi smjela samo da izvuče jednu, da je kresne o zid i da zagrije prste. Izvuče jednu, vrc!. Kako je buknula, kako je plamtjela. Bio je to topao, jasan plamen kao svijeća. Bila je to čudesna svijeća: djevojčici se učini da sjedi pored velike gvozdene peći, sa sjajnim mesinganim kuglama i mesinganim postoljem. Vatra je gorjela tako lijepo i prijatno grijala. Ali šta to bi? Kada je već bila ispružila noge da i njih ogrije, plamen se ugasi, peć nestade, sjedjela je sa izgorjelim drvencetom šibice u ruci.
Kresnu drugu, ona sine jos svjetlije, i svjetlost obasja zid. Ovaj postade proziran kao veo. Vidjela je sobu: sto postavljen, prekriven velikim bijelim stolnjakom, a na njemu skupocjeni porcelan; pečena guska punjena jabukama i šljivama divno se pušila. I što je bilo ljepše, guska skoči s činije i stane gegati po podu sa viljuškom i nožem u leđima, išla je pravo prema sirotoj djevojčici. Tada se ugasi šibica i ostade samo hladni debeli zid. Ona zapali još jednu šibicu, i sad se nađe pod prekrasnom jelkom još većom i bogatijom od one koju je vidjela nedavno kroz staklena vrata kod bogatog trgovca. Hiljade svijeća gorjelo je na zelenim granama i šarene slike kao one kojima ukrašavaju izloge gledale su u nju. Mala pruži obje ruke i šibica se ugasi. Svjećice na jelki stadoše se penjati sve više i više, i ona vidje da su to jasne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi dug svijetao trag na nebu.
- Sad neko umire!-reče mala, jer joj je tako kazala baka, baka koja ju je jedina voljela, ali sad je i ona bila mrtva. Djevojčica opet kresnu jednu šibicu o zid: oko nje sinu, a u tom sjaju stajala je baka, sjajna i blistava, blaga i dobra.
- Bako - viknu mala, - povedi me sa sobom! Znam da ćeš nestati kad šibica izgori, kao što su nestali i topla peć i pečena guska, i divna jelka!
I djevojčica brzo zapali cijeli svežanj šibica; htjela je što duže da zadrži baku. Šibice su plamtjele takvim sjajem, da je bilo svjetlije nego usred bijela dana. Baka nikad ranije nije bila tako lijepa, tako velika. Ona diže djevojčicu u naručje i poleće u sjaj i radost visoko, visoko! Više nije bilo ni hladnoće, ni gladi, ni straha.
Ali u hladnu zoru, u uglu kraj kuće, sjedjela je djevojčica rumenih obraza sa osmijehom na usnama. Bila je mrtva. Smrzla se posljednje noći stare godine. Novogodišnja zora javi se nad malim tijelom djevojčice, koja je čvrsto držala svežanj izgorjelih šibica. Htjela je da se ogrije, govorili su. Niko ne zna šta je sve lijepo vidjela i u kakav je sjaj ušla sa svojom bakom da se raduje Novoj godini.
Hans Kristijan Andersen
Нема коментара:
Постави коментар