Ranjeni galeb

Prije nekih mjesec ili nešto više, na betonsku ogradu terase ispred moga prozora počeo je dolaziti galeb. Nazvao sam ga Ranjeni galeb jer nije imao jednu nogu. Bacao bih mu nešto keksa i on bi to spremno progutao. Činilo se da smo se sprijateljili.... Došao je tri nedjelje zaredom i ja sam se počeo hvaliti kako imam prijatelja galeba, i šaliti se da je katolik jer dolazi nedjeljom. Sreća da smo bili u Rimu, inače bi bio i Hrvat. Kad je došao drugi put napravio sam nekoliko fotografija s nakanom da ih pokažem prijateljima. Bio sam ponosan što imam prijatelja galeba. Konačno, nije mala stvar imati takvog prijatelja. Hvalio sam se svojim novim prijateljstvom, kao da je upravo moja zasluga što se ono dogodilo.

A onda ga više nije bilo. Čekao sam i gledao u nebo s nadom da će me vidjeti i da će doći. No Ranjeni galeb više nije dolazio. Shvatio sam: on pripada Nebu, i prijateljstvo je dar. Odjednom sam uvidio koliko je isprazno bilo moje hvastanje i koliko sam bio glup. Otkud mi pravo na posjedovanje Neba i prijateljstva? Fotografije sam izradio i pokazivao prijateljima ali više nisam govorio kako galeb dolazi već da je dolazio. Pokušavao sam im objasniti lekciju koju sam naučio. Ali svatko uči na svoj način i često lekcije drugoga vrijede samo za drugoga. Bio sam zahvalan za ono što sam naučio od Ranjenog galeba o prijateljstvu i Nebu.

Nakon nekog vremena jutros je ponovno došao. Sletio je na svoje uobičajeno mjesto i gledao prema mome prozoru. Ovaj put pozvao sam ga bojažljivo uobičajenim pozivom. Stajao je činilo se u strahu. Nisam razumio. A onda se munjevito na njega obrušio drugi galeb, i Ranjeni galeb je pobjegao. Bolno sam uvidio da su i ptice poput ljudi zavidni na prijateljstvo, da se smiju slabijemu, da ga guraju i da mu se rugaju.

Jutros sam još nešto naučio od mog prijatelja Ranjenog galeba: da pravo prijateljstvo nema granica i da za njega ne postoji udaljenost ni vrijeme, da je često potrebno dugo čekati i radi njega trpjeti.

Leti Ranjeni galebe! Ja letim s tobom!

POUKA: Biti čovjek: Prijateljstvo je jedna od najvažnijih dimenzija ljudskog postojanja. U prijateljstvu čovjek izlazi iz samoga sebe, iz svoje ograničenosti i nedovršenosti, u susret drugome. I dok se tako sastaje s drugim u isto vrijeme se sastaje sve više i sa samim sobom; kroz prijateljstvo raste i sazrijeva za nove susrete. Usudim se reći da s prijateljima možemo sve i da život dobiva svoju duboku smislenost kroz prijateljstvo, dok bez prijatelja, čime god se bavili i što god bili, osjećamo nedostatnost i prazninu. Potrebni su nam drugi, i potrebni smo drugima, ovakvi kakvi jesmo: slabi, nedorečeni, nedosljedni, ponekad nervozni, ponekad zabrinuti. U društvu koje priznaje samo najjače i najbolje, prijateljstvo je suprotnost tome: drugi poznaje moju ranjivost i moje nedostatke.

U današnjem svijetu u kojemu se sve više stavlja naglasak na moje i na 'ja', prijateljstvo je stalno na kušnji. Moje pravo, moje potrebe, moje želje, moji prijatelji! No, prijateljstvo se ne može posjedovati, jer u prijateljstvu čovjek donekle ne posjeduje čak ni samoga sebe već se predaje drugome. Zbog toga valjda i poslovica: čuvaj me Bože prijatelja a od neprijatelja ću se čuvati sam! Imati prijatelje kojima se čovjek može izručiti sa sigurnošću jest dar, a jedini put pronalaska prijatelja jest da čovjek sam postane prijatelj: budi drugome ono što želiš da drugi bude tebi!

Boris Vidović 

Ljubav za ljubav

Jednog dana siromašni mladić Howard Kelly, idući od vrata do vrata, prodavajući robu kako bi platio svoje studiranje, ostao je sa samo 10 centi u torbi… a bio je strašno gladan!

Stoga odluči da od sljedeće porodice zamoli nešto za jelo.
Vrata mu je otvorila uglađena dama, koja ga je smela do te mjere da, tako smeten, nije znao drugo osim zamoliti čašu vode umjesto hrane.
Žena je primijetila da je mladić gladan, pa mu je umjesto vode donijela veliku šolju mlijeka i jedan veliki sendvič.
Mladić je polako pio i jeo, a zatim je upitao gospođu:
"Koliko dugujem?"
"Ne duguješ mi ništa", odgovori. "Moja majka me učila da se ne traži ništa za ono što se daje braći iz ljubavi."
"Onda vam od srca zahvaljujem."

Kada je Howard Kelly izašao iz ove kuće, ne samo da se osjećao jačim, nego je osjetio da je u njemu poraslo povjerenje u ljude i vjera u Boga.

Puno godina kasnije ona žena je teško oboljela.
Mjesni ljekari su bili zbunjeni njenim slučajem i nijesu mogli pronaći lijek za njenu bolest.
Odlučili su je poslati u bolnicu u glavni grad. Nazvali su čuvenog dr Howarda Kellya za hitni savjet.
Kad je čuo ime mjesta iz kojeg dolazi pacijentkinja, neobično svjietlo mu je ispunilo oči.
Odmah je otišao u sobu pacijentkinje i prepoznao staru gospođu.
Srce mu je zadrhtalo od uzbuđenja.
Odlučio je učiniti sve moguće kako bi joj spasio život.
Od tog trenutka sva njegova briga bila je bolesnica, a sve svoje dane posvetio je traženju lijeka za ovu strašnu bolest koja je gospođu vodila kraju.
Nakon duge borbe pacijentkinja je pobijedila bolest.
Potpuno je ozdravila!
Kad je pacijentkinja bila potpuno izvan životne opasnosti i sasvim zdrava, dr Kelly je u bolničkoj administraciji zamolio da napišu račun i pošalju ga u njegov kabinet.
Kad ga je imao u rukama, potpisao ga je i odobrio, te na dnu lista dodao napomenu.
Zatim je zamolio da se uruči bolesnici.

Gospođa se bojala otvoriti kovertu, strahujući da će naći račun koji nadilazi njezine mogućnosti.
Konačno se odlučila, ali nešto je privuklo njenu pažnju.
Na dnu računa pisalo je:
"Plaćeno prije puno godina jednom šoljom mlijeka i jednim sendvičem!"

Zivot je dar

Bila jedna slijepa đevojka koja je mrzila sebe što je slijepa. Mrzila je sve, osim njenog voljenog djecka. On je uvijek tu za nju. Jednom mu je rekla: "Ako ikada samo mognem viđeti svijet, udaću se za tebe".Jednog dana neko je donirao par očiju za nju, i kada su zavoji skinuti mogla je da vidi sve, uključujuci i njenog djecka. On je pitao: " Sada kada možeš viđeti svijet, hoćeš li se udati za mene"? Đevojka je pogledala svoga djecka i viđela udubljenja u njegovim očnim jabučicama. Njegove zatvorene oci su je šokirale. Nije to očekivala. Misao da ce ga gledati takvog čitavog života, odvratila je od želje da se uda za njega. Momak je otišao u suzama i napisao joj kasnije pismo: " Dobro se brini o svojim očima, moja draga, prije nego što su postale tvoje, bile su moje".

Tako ljudski mozak često radi, kada nam se promijeni stanje. Samo malo se treba sjetiti, kakav je život prije bio, i ko je uvjek bio na našoj strani, u bolnim situacijama.

Život je Dar. Danas prije nego što kažeš nevaljalu riječ, razmisli o onima koji ne mogu da govore.Prije nego se požališ na ukus hrane, pomisli da neko nema šta da jede. Prije nego se požališ na suprugu/supruga, sjeti se da je neko molio Boga da je/ga ima. Danas, prije nego što se požališ na život, sjeti se na nekoga ko je umro u ranoj mladosti. Prije nego se požališ na svoju đecu, sjeti se na one žene koje nemaju đecu i koje su nerotkinje. Prije nego se poćnete raspravljati o čistoj ili prljavoj kući, sjetite se da neko živi na ulicama. A kad ste umorni, ne žaliti se na svoj posao, razmislite o onima koji su nezaposleni, invalidi, koji bi željeli taj posao. Prije nego što, pokazujući prstom, osudite druge, imajte na umu da niko od nas nije bez grijeha. I kad te depresivne misli spuste dole, stavi osmijeh na svoje lice, živ si i još uvijek tu.

Prica jedne volonterke

Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stenford, upoznala sam djevojcicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne rijetke bolesti. Pokazalo se da je jedina mogucnost da ozdravi bila da joj se transfuzijom da krv njenog petogodisnjeg brata, koji je na neki neobjasnjiv nacin uspio da prezivi istu bolest, tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitijela koja mogu da savladaju tu opaku bolest.

Ljekar je njenom malom bratu objasnio kakva je stuacija i pitao ga da li
zeli da da krv za svoju sestru. Djecak je poslije samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao :
- Da, spreman sam ako ce to spasti Lizu .

Dok su vrsili transfuziju, lezao je u krevetu pored sestre i smijesio se. I ostali su se smijesili gledajuci kako se djevojcici vraca boja u obraze. Onda je njegovo lice ublijedjelo i sa njega je nestalo smijeska. Pogledao je u ljekara i drhatvim glasom upitao:
- Hocu li odmah poceti da umirem?

Posto je bio mali, djecak je pogresno shvatio doktora, mislio je da ce sestri dati svu svoju krv.
Ja sam tada naucila sta je hrabrost.

Mama

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
- Gospode, rekli su mi da ćeš me sjutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?
Bog odgovori:
- Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i bićeš sretan.
- Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu, kada ne znam njihov jezik? - zapita dijete.
- Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati.
- Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, ko će me štititi? - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- Tvoj će te anđeo uvijek štititi, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života.
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
- Ali ja sam veoma tužan zato Te više neću moći viđeti.
- Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučiće te putevima koji vode do mene.
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:
- Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo?
Bog odgovori s velikim osmjehom:
- Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA!

Ukradena sloboda

UKRADENA SLOBODA

Kazu da nije moguce pripitomiti vuka...
Jednom je covek nasao mladunce staro tek nekoliko dana,lovci mu behose ubili majku,i taj se covek sazali,uzme malog vuka i odgaji ga sa svojim psima,kojih na imanju tog coveka bese sest.Vuk odraste stasit i snazan ali ne krvolocan,pokacio bi se on tu i tamo sa psima,ali vise kroz igru,nikad zbog hrane ili sklonista.I zivot mu bi uz coveka prilicno udoban,bio je veran i voljen,okruzen prijateljstvom i kiselo-slatkim osecajem sigurnosti.

Nikada ga covek nije izneverio,ni u ljutni ga nije cusnuo ni udario,bese ga prilicno zavoleo.
Kad navrsi drugu godinu,vuk poce da se oseca cudno,nije ga ispunjavala igra sa psima,malo je jeo,gotovo nista,postade mu covekov dodir nepozeljan,iako je ranije uzivao,lizuci ruke koje ga miluju.
Dane je provodio nervozno setajuci uz ogradu iako joj ranije nije smeo ni prici.

Poce da zavija na mesec...

Covek se silno razalosti kada shvati da vuk nije vise srecan na njegovom imanju,te mu poce spremati od kokosi do prepelice za jelo,mekane duseke od slame poce podmetati pod njega dok spava,mekom vunom ovcijom ga je pokrivao i sve od sebe davao da mu ugodi...uzalud...

Vuk jos glasnije cu zov svoje prirode i jos glasnije poce da zavija na mesec.
Iz straha da vuk ne pobegne u sume-covek ga zatvori...zatvori ga u svoje stale i zaveza na lanac,zazida prozore i ostavi samo malu supljinu ispod vrata da mu dotura vodu i meso.

Prva noc je bila najgora...Vuk je jos zalosnije zavijao u strahu da mu je neko ukrao mesec,nenaviknut na lance i ne shvatajuci sta mu se desilo,bese se silno ispovredjivao,ogulio kozu oko vrata i sape,pet zuba mu osta na lancima a oci oslepese,dal od mraka ili tuge ili po malo od oboje.

Zavijao je tako glasno i tako tuzno da su ga culi i u susednom selu,ptice pobegose sa grana,kokosi se sakrise u senu,suma zamre,zivot zastade.

Druge noci vuk izmucen i umoran,promuklog glasa,pade.Trece noci se nije ni cuo,a kad se ne oglasi ni cetvrte noci,covek otvori stalu i nadje vuka mrtvog kako lezi ulepljen od svoje krvi...

Sa sopstvenim srcem zagrizenim u zubima.

Djevojka, čovjek i keks

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebalo dugo da čeka, odlučila je da kupi knjigu i da prekrati vrijeme do polaska aviona.

Pored knjige, kupila je i paketić keksa. Sjela je u čekaonicu. Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge strane sjedio je gospodin, koji je čitao novine. Kada je ona uzela jedan keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se začudila, ali nije ništa rekla.

Nastavila je da čita knjigu, a u sebi je pomislila: "Ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila." Svaki put kada je ona uzimala keks i gospodin koji je sjedio pored nje, ne obazirući se, takođe je uzimao keks.

Nastavili su tako, dok nije ostao samo jedan keks u paketiću. Djevojka pomisli: "Šta li će sada da uradi?" Čovjek uze taj keks i podijeli ga na pola.

Djevojka je bila zapanjena. Pokupila je svoje stvari, uzela knjigu i pošla u drugu čekaonicu. Našla je drugo mjesto gdje nije bilo nikoga pored nje. Kada se malo pribrala i kada ju je prošao bijes, otvorila je torbu da vrati knjigu, i u torbi je vidjela paketić keksa, koji je bio netaknut.

Postidjela se, kao lopov, i tek tada je shvatila da je keks, isti kao njen, pripadao gospodinu koji je sjedio pored nje, ali koji je bez vrijeđanja ili nervoze podijelio i svoj poslednji komad sa njom, za razliku od nje, koja se osjećala povrijeđenom u sopstvenom ponosu.

*

Koliko puta smo u našem životu "pojeli tuđi keks", a da toga nijesmo bili svjesni i nikada nećemo ni saznati. Prije nego što dođete do preuranjenog zaključka, prije nego počnete da mislite loše, pogledajte sa pažnjom detalje, jer vrlo često situacija nije onakva kako izgleda na prvi pogled.

* * *

"Ne sudite, da se ne bi sudilo vama. Jer, kakvim sudom sudite, takvim će se i vama suditi; i kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama mjeriti.

Zašto gledaš trun u oku svoga brata, a ne primjećuješ brvno u svome oku? Kako možeš da kažeš svome bratu: 'Daj da ti izvadim trun iz oka', kad je u tvom oku brvno? Licemjeru! Prvo izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tek onda dobro vidjeti kako da izvadiš trun iz oka svoga brata." (Evanđelje po Mateju 7:1-5)

izvor: http://znakoviporedputa.com/poucne-price/369-devojka,-%C4%8Dovek-i-keks

Bajka o ljubavi

Nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji, živjeli su Kralj i Kraljica.


Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.


U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajedništvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, što i sam naziv kraljevstva kazuje.

Čim biste ujutro otvorili kapke na prozorima, neko bi vam priskočio u pomoć: "Evo, taaaako, pridržaću ti"... Drugo nasmiješeno prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: "Dan pun ljubavi ti želim, evo, idem u pekaru, želiš da ti donesem toplog hljeba?"...

Čim bi neko uočio neku tvoju neispunjenu želju, potrebu...odmah bi se potrudio da ti se želja ostvari, makar učinio i najsitniji korak da te približi tvom cilju. Koliko je ko mogao pomoći, pomogao je.. bez pitanja, bez očekivanja "revanša", bez kalkulacija u glavi...

U Kraljevstvu se, svakodnevno, čuo zvonki smijeh i nazdravljanje: "U tvoje zdravlje i sreću, domaćine!", "Za sreću i ljubav mojih gostiju!"...

Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, pripremali zajedničke ručkove, večere, organizovali plesove, društvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe i zavisti.

Osmjeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi došla iz duše. Nije bilo trenutka, u Kraljevstvu, kada se neko nekome ne bi osmjehnuo, kada neko nekome ne bi izjavio ljubav ili učinio dobro djelo podstaknuto iskrenom ljubavlju prema bližnjem...

Bilo je u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvraćenih ljubavi, ali prije ili kasnije baš svako bi našao srodnu dušu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako uočiti ko prema kome gaji posebne simpatije. Bilo je lakše naći životnog saputnika nego u ''našem svijetu'', baš zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjećaja.

No, jednoga dana, Kralj je načuo kako svaki živi čovjek ima ograničen broj osmjeha koji može pokloniti, ograničen broj puta kada smije reći "volim te"... Shvatio je da je energija ljubavi konačna, a ne beskonačna kako se činilo... Čovjek ljubav troši dajući je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba teško oboli, a može i umrijeti!!! Jako se zabrinuo.
Razmišljao je dugo šta će da uradi. Prestao se osmjehivati Kraljici, prestao ju je grliti "iz čista mira", prošao bi cio dan, a da nije rekao koliko je voli i koliko mu znači.


Vidio je kako se Kraljičino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promijenio, vidio je kako skriva suze.

I Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i pažnje pokljanjala suprugu. Jer kada je čovjek tužan, nesretan, ventili duše, kojima propušta ljubav, zatvore se...

Kralj nije bio zadovoljan. Volio je dobijati ljubav i pažnju, veselili su ga Kraljičini osmjesi... Odlučio je potražiti pomoć Dvorskog Mudraca.


Dvorski Mudrac je odmah ponudio rješenje: proizveo je lažne osmjehe, lažne činove ljubavi i napisao je priručnik kako se njima koristiti. U Kraljevstva se proširila vijest kako nesebično davanje ljubavi i poklanjanje osmjeha oduzima dane života i kako im Dvorski Mudrac može pružiti pomoć.
Mudrac se preko noći obogatio prodajući lažnu ljubav i priručnike.


Do tada nepoznati osjećaji i stanja zavladali su Zemljom Ljubavi: ljubomora - "Mislim da njoj daješ više prave ljubavi nego meni", "Poklonila si mi lažni osmjeh, a njemu iskreni!!!"; strah - "Šta ako mi niko nikada ne pruži pravu ljubav?!"; laž - "Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!"; sumnja - "Je li njegov osmjeh pravi ili ga je Mudrac tome naučio?"....

Počelo se trgovati ljubavlju: "Voljeću te iskreno, ako i ti mene tako voliš!", "Pokloniću ti pravi osmjeh, ako ti meni daš djelić iskrene pažnje!"...

Više nije bilo zajedništva na koje su ljudi u Zemlji Ljubavi navikli. Počele su se formirati grupice, mala društva. Unutar grupe dijelila bi se iskrena ljubav, a članovima drugog društva pružala bi se ona lažna.

Ali i unutar društva se događalo da se pojavi lažni osmjeh!

Niko ni u koga nije imao povjerenja: "Voli li me zaista?", "Daje li drugome pravu ljubav?"...

Mudrac je lažnu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Teško je, od oka, bilo procijeniti koji je osmjeh iskren, a koji lažan, koja je ljubav prava, a koja lažna... Čuvanjem iskrenih osmjeha i ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su obolijevali. Lica su bila blijeda, oči bez sjaja, a duša, nekako, prazna. Čak se činilo kako teži oblik bolesti imaju oni koji daju više lažne ljubavi i koji isto takvu ljubav dobivaju.

Kralj je, i sam teško bolestan, ponovo odlučio posjetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga što je, u tako savršenom planu, krenulo po zlu. Pretražio je cio dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.

Odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio od Dvorskog Mudraca je prvi put čuo kako je ljubav konačna.

Odmah je dao nalog da se u Kraljevstvu spale svi priručnici o lažnoj ljubavi, da se iskorijene svi recepti za stvaranje lažnih osmjeha i uputstva o njihovom korištenju.


Na velikoj gozbi, priređenoj u čast pravoj ljubavi, rekao je okupljenima: "Najdraži moji, živjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na našoj naivnosti. No, želim da mu, bogatstvo koje je stekao, donese sreću. Želim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo materijalno bogatstvo ne može nadomjestiti. Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka čestica takve ljubavi koju poklonite poput grudve je što se kotrlja niz brijeg... Postaje sve veća i veća i veća...Takva vam se vraća i ruši svaku nedaću pred sobom! Živjela ljubav: moćna i beskonacna!"

Jeste li, nekome, danas, rekli: "Volim te?"


izvor: www.dernek.ba

Uvijek ima vremena za prijatelja

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24 časa na dan nije dovoljno, sjetite se tegle kisjelih krastavaca... i kafe...

Profesor je stajao pred grupom studenata na času filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je čas počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu teglu od kisjelih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jeste.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu.

Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor između loptica.
Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna.
Opet su odgovorili da jeste.

Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jedanput da li je tegla puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jeste.

Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šoljice pune kafe i sipao ih u teglu. Kafa je natopila pijesak. Studenti su se smijali.

'’Sada!'’, rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, '’hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša porodica, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strašno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari. Ako napunite teglu pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi u životu. Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne stvari.

Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. Igrajte se sa djecom. Nađite vremena za odlazak ljekaru. Izvedite partnera na večeru. Ponašajte se ponovo kao da vam je 18. Uvijek će biti vremena da se očisti kuća i urade popravke. Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista važne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak.'’

Jedna od studentkinja je podigla ruku i upitala šta je predstavljala kafa. Profesor se nasmijao. '’Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bih vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvijek ima prostora za šoljicu kafe sa prijateljem.'’

Prava ljubav

Za Mozisa Mendelsona, djedu čuvenog njemačkog kompozitora, nikako ne bi moglo da se kaže da je bio lijep čovjek. Imao je prilično nisku figuru i bio je groteskno povijen u leđima. Jednoga dana otišao je u Hamburg u posjetu trgovcu koji je imao prelijepu kćer Frumtje. Mozis se beznadežno zaljubio u nju. Međutim, Frumtje je, zbog njegovog nakaznog izgleda, osjećala odbojnost prema njemu. Kada je došlo vrijeme za odlazak, Mozis je skupio hrabrost i popeo se stepenicama do djevojčine sobe da bi poslednji put s njom porazgovarao. Ona je bila vizija nebeske ljepote i zbog toga što je odbijala da ga pogleda, osjećao je duboku tugu. Poslije nekoliko pokušaja da započne razgovor, Mozis je stidljivo upitao: - Da li vjerujete da se ljudi vjenčavaju na nebesima? - Da - odgovorila je ne podižući pogled. - A vi? - Ja vjerujem - glasio je njegov odgovor. - Znate, kada se na nebesima rodi dječak, Gospod objavi kojom će se djevojkom oženiti. Kada sam se ja rodio, meni su pokazali moju buduću mladu. Zatim je Gospod dodao: "Tvoja žena biće grbava." Od tada sam glasno izgovarao:"O, Bože, grbava žena biće prava tragedija. Molim ti se, Gospode, daj meni grbu a nju ostavi da bude lijepa". Na to ga je Frumtje pogledala pravo u oči i protresla ju je jeza od nekog dubokokg osjećanja. Ustala je i pružila Mendelsonu svoju ruku. Kasnije mu je postala veoma privržena supruga.

izvor: www.leptirica.com