Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stenford, upoznala sam djevojcicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne rijetke bolesti. Pokazalo se da je jedina mogucnost da ozdravi bila da joj se transfuzijom da krv njenog petogodisnjeg brata, koji je na neki neobjasnjiv nacin uspio da prezivi istu bolest, tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitijela koja mogu da savladaju tu opaku bolest.
Ljekar je njenom malom bratu objasnio kakva je stuacija i pitao ga da li
zeli da da krv za svoju sestru. Djecak je poslije samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao :
- Da, spreman sam ako ce to spasti Lizu .
Dok su vrsili transfuziju, lezao je u krevetu pored sestre i smijesio se. I ostali su se smijesili gledajuci kako se djevojcici vraca boja u obraze. Onda je njegovo lice ublijedjelo i sa njega je nestalo smijeska. Pogledao je u ljekara i drhatvim glasom upitao:
- Hocu li odmah poceti da umirem?
Posto je bio mali, djecak je pogresno shvatio doktora, mislio je da ce sestri dati svu svoju krv.
Ja sam tada naucila sta je hrabrost.
Нема коментара:
Постави коментар