Bila jedna slijepa đevojka koja je mrzila sebe što je slijepa. Mrzila je sve, osim njenog voljenog djecka. On je uvijek tu za nju. Jednom mu je rekla: "Ako ikada samo mognem viđeti svijet, udaću se za tebe".Jednog dana neko je donirao par očiju za nju, i kada su zavoji skinuti mogla je da vidi sve, uključujuci i njenog djecka. On je pitao: " Sada kada možeš viđeti svijet, hoćeš li se udati za mene"? Đevojka je pogledala svoga djecka i viđela udubljenja u njegovim očnim jabučicama. Njegove zatvorene oci su je šokirale. Nije to očekivala. Misao da ce ga gledati takvog čitavog života, odvratila je od želje da se uda za njega. Momak je otišao u suzama i napisao joj kasnije pismo: " Dobro se brini o svojim očima, moja draga, prije nego što su postale tvoje, bile su moje".
Tako ljudski mozak često radi, kada nam se promijeni stanje. Samo malo se treba sjetiti, kakav je život prije bio, i ko je uvjek bio na našoj strani, u bolnim situacijama.
Život je Dar. Danas prije nego što kažeš nevaljalu riječ, razmisli o onima koji ne mogu da govore.Prije nego se požališ na ukus hrane, pomisli da neko nema šta da jede. Prije nego se požališ na suprugu/supruga, sjeti se da je neko molio Boga da je/ga ima. Danas, prije nego što se požališ na život, sjeti se na nekoga ko je umro u ranoj mladosti. Prije nego se požališ na svoju đecu, sjeti se na one žene koje nemaju đecu i koje su nerotkinje. Prije nego se poćnete raspravljati o čistoj ili prljavoj kući, sjetite se da neko živi na ulicama. A kad ste umorni, ne žaliti se na svoj posao, razmislite o onima koji su nezaposleni, invalidi, koji bi željeli taj posao. Prije nego što, pokazujući prstom, osudite druge, imajte na umu da niko od nas nije bez grijeha. I kad te depresivne misli spuste dole, stavi osmijeh na svoje lice, živ si i još uvijek tu.
Нема коментара:
Постави коментар