Bajka o ljubavi

Nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji, živjeli su Kralj i Kraljica.


Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.


U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajedništvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, što i sam naziv kraljevstva kazuje.

Čim biste ujutro otvorili kapke na prozorima, neko bi vam priskočio u pomoć: "Evo, taaaako, pridržaću ti"... Drugo nasmiješeno prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: "Dan pun ljubavi ti želim, evo, idem u pekaru, želiš da ti donesem toplog hljeba?"...

Čim bi neko uočio neku tvoju neispunjenu želju, potrebu...odmah bi se potrudio da ti se želja ostvari, makar učinio i najsitniji korak da te približi tvom cilju. Koliko je ko mogao pomoći, pomogao je.. bez pitanja, bez očekivanja "revanša", bez kalkulacija u glavi...

U Kraljevstvu se, svakodnevno, čuo zvonki smijeh i nazdravljanje: "U tvoje zdravlje i sreću, domaćine!", "Za sreću i ljubav mojih gostiju!"...

Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, pripremali zajedničke ručkove, večere, organizovali plesove, društvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe i zavisti.

Osmjeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi došla iz duše. Nije bilo trenutka, u Kraljevstvu, kada se neko nekome ne bi osmjehnuo, kada neko nekome ne bi izjavio ljubav ili učinio dobro djelo podstaknuto iskrenom ljubavlju prema bližnjem...

Bilo je u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvraćenih ljubavi, ali prije ili kasnije baš svako bi našao srodnu dušu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako uočiti ko prema kome gaji posebne simpatije. Bilo je lakše naći životnog saputnika nego u ''našem svijetu'', baš zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjećaja.

No, jednoga dana, Kralj je načuo kako svaki živi čovjek ima ograničen broj osmjeha koji može pokloniti, ograničen broj puta kada smije reći "volim te"... Shvatio je da je energija ljubavi konačna, a ne beskonačna kako se činilo... Čovjek ljubav troši dajući je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba teško oboli, a može i umrijeti!!! Jako se zabrinuo.
Razmišljao je dugo šta će da uradi. Prestao se osmjehivati Kraljici, prestao ju je grliti "iz čista mira", prošao bi cio dan, a da nije rekao koliko je voli i koliko mu znači.


Vidio je kako se Kraljičino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promijenio, vidio je kako skriva suze.

I Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i pažnje pokljanjala suprugu. Jer kada je čovjek tužan, nesretan, ventili duše, kojima propušta ljubav, zatvore se...

Kralj nije bio zadovoljan. Volio je dobijati ljubav i pažnju, veselili su ga Kraljičini osmjesi... Odlučio je potražiti pomoć Dvorskog Mudraca.


Dvorski Mudrac je odmah ponudio rješenje: proizveo je lažne osmjehe, lažne činove ljubavi i napisao je priručnik kako se njima koristiti. U Kraljevstva se proširila vijest kako nesebično davanje ljubavi i poklanjanje osmjeha oduzima dane života i kako im Dvorski Mudrac može pružiti pomoć.
Mudrac se preko noći obogatio prodajući lažnu ljubav i priručnike.


Do tada nepoznati osjećaji i stanja zavladali su Zemljom Ljubavi: ljubomora - "Mislim da njoj daješ više prave ljubavi nego meni", "Poklonila si mi lažni osmjeh, a njemu iskreni!!!"; strah - "Šta ako mi niko nikada ne pruži pravu ljubav?!"; laž - "Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!"; sumnja - "Je li njegov osmjeh pravi ili ga je Mudrac tome naučio?"....

Počelo se trgovati ljubavlju: "Voljeću te iskreno, ako i ti mene tako voliš!", "Pokloniću ti pravi osmjeh, ako ti meni daš djelić iskrene pažnje!"...

Više nije bilo zajedništva na koje su ljudi u Zemlji Ljubavi navikli. Počele su se formirati grupice, mala društva. Unutar grupe dijelila bi se iskrena ljubav, a članovima drugog društva pružala bi se ona lažna.

Ali i unutar društva se događalo da se pojavi lažni osmjeh!

Niko ni u koga nije imao povjerenja: "Voli li me zaista?", "Daje li drugome pravu ljubav?"...

Mudrac je lažnu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Teško je, od oka, bilo procijeniti koji je osmjeh iskren, a koji lažan, koja je ljubav prava, a koja lažna... Čuvanjem iskrenih osmjeha i ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su obolijevali. Lica su bila blijeda, oči bez sjaja, a duša, nekako, prazna. Čak se činilo kako teži oblik bolesti imaju oni koji daju više lažne ljubavi i koji isto takvu ljubav dobivaju.

Kralj je, i sam teško bolestan, ponovo odlučio posjetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga što je, u tako savršenom planu, krenulo po zlu. Pretražio je cio dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.

Odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio od Dvorskog Mudraca je prvi put čuo kako je ljubav konačna.

Odmah je dao nalog da se u Kraljevstvu spale svi priručnici o lažnoj ljubavi, da se iskorijene svi recepti za stvaranje lažnih osmjeha i uputstva o njihovom korištenju.


Na velikoj gozbi, priređenoj u čast pravoj ljubavi, rekao je okupljenima: "Najdraži moji, živjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na našoj naivnosti. No, želim da mu, bogatstvo koje je stekao, donese sreću. Želim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo materijalno bogatstvo ne može nadomjestiti. Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka čestica takve ljubavi koju poklonite poput grudve je što se kotrlja niz brijeg... Postaje sve veća i veća i veća...Takva vam se vraća i ruši svaku nedaću pred sobom! Živjela ljubav: moćna i beskonacna!"

Jeste li, nekome, danas, rekli: "Volim te?"


izvor: www.dernek.ba