Nekada davno, u jednom malom udaljenom selu, postojalo je mjesto poznato kao Kuća 1000 ogledala.
Jedan mali, srećni pas, čuo je za ovo mjesto i odlučio da ga posjeti. Kada je stigao, odskakutao je stepenicama do ulaznih vrata kuće. Pogledao je kroz vrata naćuljenih ušiju, živahno mašući repom. Na njegovo čuđenje, ugledao je sebe kako zuri u 1000 drugih srećnih psića, koji živahno mašu repom, baš kao i on. Nasmijao se širokim osmjehom i primio istog trenutka 1000 divnih, prijateljskih i toplih osmijeha. Kada je napustio kuću, pomislio je u sebi: „Ovo je predivno mjesto. Često ću dolaziti ovdje“.
U tom istom selu, drugi mali pas, koji nije bio baš srećan kao ovaj prvi, odlučio je da posjeti kuću 1000 ogledala. Sporo se popeo uz stepenice i spuštene glave pogledao kroz vrata. Kada je vidio 1000 neprijateljskih pasa kako zure u njega, zalajao je na njih i bio je prestravljen vidjevši 1000 malih psića koji mu uzvraćaju zastrašujućim lavežom. Kada je otišao, posmislio je u sebi: „Ovo je užasno mjesto, i nikad se više neću vratiti ovdje“.
* * *
Suviše često ljudi oko sebe ne vide stvarnost kakva jeste, već u svemu i svima vide odraz svojih misli, svog pogleda na svijet. Svi donekle posmatramo ljude, stvari i same sebe kroz obojena i iskrivljena stakla. Ako nijesmo sigurni u sebe, i nijesmo zadovoljni sobom, smatramo da nas niko ne voli. Ako smo nezadovoljni svojim izgledom, strahujemo da nam se smiju i potcjenjuju nas. Oni koji se plaše u svima i svemu vide prijetnju. Mržnja u srcu uobražava da nas svi drugi mrze. Psihološki mehanizam projekcije sprečava nas da oko sebe vidimo išta osim odraza sopstvenih misli i osjećanja.
Jedan mali, srećni pas, čuo je za ovo mjesto i odlučio da ga posjeti. Kada je stigao, odskakutao je stepenicama do ulaznih vrata kuće. Pogledao je kroz vrata naćuljenih ušiju, živahno mašući repom. Na njegovo čuđenje, ugledao je sebe kako zuri u 1000 drugih srećnih psića, koji živahno mašu repom, baš kao i on. Nasmijao se širokim osmjehom i primio istog trenutka 1000 divnih, prijateljskih i toplih osmijeha. Kada je napustio kuću, pomislio je u sebi: „Ovo je predivno mjesto. Često ću dolaziti ovdje“.
U tom istom selu, drugi mali pas, koji nije bio baš srećan kao ovaj prvi, odlučio je da posjeti kuću 1000 ogledala. Sporo se popeo uz stepenice i spuštene glave pogledao kroz vrata. Kada je vidio 1000 neprijateljskih pasa kako zure u njega, zalajao je na njih i bio je prestravljen vidjevši 1000 malih psića koji mu uzvraćaju zastrašujućim lavežom. Kada je otišao, posmislio je u sebi: „Ovo je užasno mjesto, i nikad se više neću vratiti ovdje“.
* * *
Suviše često ljudi oko sebe ne vide stvarnost kakva jeste, već u svemu i svima vide odraz svojih misli, svog pogleda na svijet. Svi donekle posmatramo ljude, stvari i same sebe kroz obojena i iskrivljena stakla. Ako nijesmo sigurni u sebe, i nijesmo zadovoljni sobom, smatramo da nas niko ne voli. Ako smo nezadovoljni svojim izgledom, strahujemo da nam se smiju i potcjenjuju nas. Oni koji se plaše u svima i svemu vide prijetnju. Mržnja u srcu uobražava da nas svi drugi mrze. Psihološki mehanizam projekcije sprečava nas da oko sebe vidimo išta osim odraza sopstvenih misli i osjećanja.
Нема коментара:
Постави коментар