Zato

On je bio ljudina, gromkog glasa i odlučnih pokreta. Ona bijaše nježna i osjetljiva. Uzeli su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… Uobičajena priča.

Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.

Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili ljekari i poznati specijalisti, ali nijesu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo:
- Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život.

Čovjek nije ništa odgovrio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku. Njena ručica se izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
- Ti nećeš umrijeti!
- Zašto? - upita ona jedva čujnim glasom.
- Zato jer te volim i jer si mi potrebna !
¨A zašto mi to ranije nijesi rekao?¨

Od toga dana ženi je pošlo nabolje. Danas se vrlo dobro osjeća. Ljekari se i dalje pitaju od koje je to bolesti bolovala i koji su je ljekovi tako brzo izliječili.