Život je poput putovanja vozom. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom zaustavljanja voza dešavaju se prijatna iznenađenja. Čovjek proživljava srećne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća i žalosti.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, sastanaka, rastanaka, bez ponovnih sastanaka i nikad se ti trenuci neće vratiti. Pokušajmo od svog putovanja kroz život da učinimo najbolje što možemo. Pokušajmo da se svima iz voza budemo u miru. Pokušajmo u svakom od njih da vidimo najbolje što je u njima. Sjetimo se toga da na svakom dijelu životnog kolosijeka neko od saputnika može "skliznuti" i da su mu potrebne naše simpatije i razumijevanje. I nama se može desiti da "skliznemo" s kolosijeka. I nadamo se da će se naći neko ko će da nas razumije.
Kad se rodimo zakoračimo u voz. Susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom cijelog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji. Nažalost, istina je sasvim drugačija. Kad tad, oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, naklonosti, nježnosti, prijateljstva i društva. Međutim, u voz ce ući druge osobe koje će nam biti jako važne - to su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje ćemo sresti i zavoljeti u svom životu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak u svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali u vozu ima i onih koji su uvijek pri ruci i spremni su da pomognu onim ljudima kojima je potrebno pomoći.
Mnogi nakon svog silaska sa voza ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nijesmo ni zapazili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži neđe u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom dijelu našeg putovanja. Naravno , to nas ne sprjecava da na sebe preuzmemo teškoće putovanja i samoće i da ih potražimo i da pokušamo da se smjestimo u njihov vagon. Dešava se i to da ne možemo da se smjestimo blizu njih, jer je mjesto već neko drugi zauzeo.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži neđe u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom dijelu našeg putovanja. Naravno , to nas ne sprjecava da na sebe preuzmemo teškoće putovanja i samoće i da ih potražimo i da pokušamo da se smjestimo u njihov vagon. Dešava se i to da ne možemo da se smjestimo blizu njih, jer je mjesto već neko drugi zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, sastanaka, rastanaka, bez ponovnih sastanaka i nikad se ti trenuci neće vratiti. Pokušajmo od svog putovanja kroz život da učinimo najbolje što možemo. Pokušajmo da se svima iz voza budemo u miru. Pokušajmo u svakom od njih da vidimo najbolje što je u njima. Sjetimo se toga da na svakom dijelu životnog kolosijeka neko od saputnika može "skliznuti" i da su mu potrebne naše simpatije i razumijevanje. I nama se može desiti da "skliznemo" s kolosijeka. I nadamo se da će se naći neko ko će da nas razumije.
Najveća misterija putovanja je ta što ne znamo kad ćemo tačno izaći iz voza isto kao što ne znamo ni kada će da siđu naši saputnici. Čak ni oni koji sjede pored nas.
Biću veoma tužan kad budem morao da siđem iz voza. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam sretao za vrijeme putovanja i koji su mi postali dragi. Međutim, gajim nadu da će doći glavna stanica. Tada cu viđeti kako svi oni pristižu sa svojim prtljagom koji na ulasku u voz nijesu imali. To će me silno obradovati. Biću srećan i zbog činjenice da sam im pomogao da povećaju svoj putni prtljag položivši u njemu prave sadržaje.
Pokušajmo da pri silasku iz voza ostavimo prazno sjedište koje će u ostalim putnicima, koji nastavljaju putovanje, buditi čežnju na lijepe i prijatne uspomene.
Нема коментара:
Постави коментар