понедељак, 10. октобар 2011.

Priča jedne svijeće





Zapalili ste me i gledate moje svijetlo. Radujete se jasnoći i toplini koju darujem. Veselim se da mogu goreti za vas. Da nije tako, ležala bih u nekoj kutiji, bez koristi. Smisao dobijam tek kada gorim.

Ali, dobro znam, što duže gorim, to kraća postajem, to se više bližim svome kraju. “Izgorela je”, reći ćete, a ono što je ostalo vi ćete baciti. Znam, za mene postoje dvije mogućnosti: Ili da ostanem u kutiji u tami, ili da gorenjem postajem kraća. Dajem sve u korist svijetla, a time dovodim samu sebe kraju.  Ipak, ljepse je ako mogu nešto dati...

Gledaj, isto je tako s ljudima! Ili se povuku , ostajući sami za sebe i sve je hladno i prazno; ili se približe ljudima i daruju im od svoje topline i ljubavi i onda život dobija smisao. Ali, znaj i to da za ovo moraš dati nešto od sebe samog, nešto od svoje radosti, od svoje srdačnosti, od svog smijeha, možda nešto i od tuge. I ne trebaš bojažljivo razmišljati o tome kako ćeš sačuvati samo sebe. Mislim da samo onaj ko druge veseli postaje sam veseliji. Samo onaj ko je svijetlo drugima, sam će primiti svijetlo. Što više goriš za druge, to će svjetlije biti u tebi samom.

Mnogi su ljudi samo zato tmurni i neraspolozeni, jer se boje biti ovdje za druge, žale se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još uvijek nijesu shvatili ovo: Jedno jedino svijetlo koje gori, vece je i vrijednije nego sva tama svijeta.

Dopuštite, dakle, da vas malo ohrabrim, ja, mala svijeća.

Нема коментара:

Постави коментар