" A sada da ti otkrijem moju jednostavnu tajnu. Čovjek samo srcem može pravilno da vidi. Ono što je bitno ne može da se vidi okom "
Antoan Sent-Egziperi
U jesen 1988. moja supruga Džordžija i ja bili smo pozvani u Hongkong da na jednoj konferenciji predstavimo tehnike sticanja samopoštovanja. Pošto nikada do tada nijesmo bili da Dalekom istoku, odlučili smo da nastavimo putovanje i posjetimo Tajland. Kada smo stigli u Bangkok, htjeli smo da krenemo u obilazak najčuvenijih budističkih hramova u tom gradu. Sa prevodiocem i vozačem, Džordžija i ja posjetili smo toga dana puno budističkih hramova, ali su oni ubrzo poslije toga počeli da blijede u našem sjećanju. Međutim, jedan hram ostavio je neizbrisiv pečat u našim srcima i glavama. Zove se Hram zlatnog Bude. Sam hram je veoma mali, vjerovatno ne veći od trideset puta trideset stopa. Međutim, kada smo kročili u njega, zanijemeli smo pred deset i po stopa visokim Budom od čistog zlata. Teži više od dvije i po tone i prema nekim procjenama, vrijedi oko sto devedeset i šest miliona dolara! Bio je to prilično nesvakidašnji prizor - ljubazni gospodin, pa ipak impozantni Buda od čistoga zlata, smiješi se na nas.
Upustivši se u istraživanje uobičajeno prilikom ovakvih posjeta , otišao sam do staklenog sanduka u kome se nalazilo veliko parče gline, debljine osam, a širine dvanaest inča. Odmah pored staklenog sanduka stajao je natpis sa podacima o ovom izvanrednom umjetničkom djelu.
Još davne 1957. godine, jedna grupa kaluđera iz nekog manastira morala je da prenese glinenog Budu iz svog hrama na novu lokaciju, jer je čitav manastir trebalo da se preseli na drugo mjesto zbog izgradnje autoputa kroz Bangkok. Kada je dizalica krenula da podiže tog džinovskog idola, on je, zbog velike težine, počeo da puca. Što je još gore, u tom trenutku počela je i kiša. Glavni kaluđer, koji se brinuo da se sveti Buda ne ošteti, odlučio je da se statua ponovo spušti na zemlju i prekrije velikom ceradom kako bi se zaštitila od kiše. Nešto kasnije u toku noći, glavni kaluđer otišao je da obiđe Budu. Upalio je baterijsku lampu i uperio je ispod cerade da vidi da li je Buda suv. Kada je snop svjetlosti uperio u pukotinu, uočio je slab odsjaj i pomislio da je to nešto neobično. Kada je bolje pogledao taj odsjaj svjetlosti, zapitao se da se možda nešto ne nalazi ispod sloja gline. Otišao je do manastira da donese čekić i dlijeto i počeo da razbija glinu. Kada je zgulio sloj gline, ukazala se još svjetlija i veća površina . Mnogo časova rada utrošio je dok se nije našao lice u lice sa izuzetnim Budom od "suvoga zlata".
Istoričari smatraju da je nekoliko stotina godina prije nego što je glavni kaluđer pronašao zlatnog Budu burmanska armija planirala da okupira Tajland ( koji se tada zvao Sijam). Sijamski kaluđeri, shvatajući da će njihova zemlja ubrzo biti napadnuta, prekrili su tog dragocjenog zlatnog Budu slojem gline, kako bi spriječili Burmance da uzmu njihovo blago. Nažalost, izgleda da su Burmanci zaklali sve sijamske kaluđere, tako da je dobro čuvana tajna o zlatnom Budi otkrivena tek tog sudbonosnog dana 1957. godine.
U avionu, u povratku kući, pomislio sam : "Svi smo mi kao glineni Buda prekriveni omotačem hrabrosti koji je nastao iz straha, a ipak se ispod njega u svakome od nas krije 'zlatni Buda' , 'zlatni Isus' ili 'zlatna suština', odnosno naše pravo biće. Negdje između druge i devete godine počinjemo da prekrivamo svoju 'zlatnu suštinu' , odnosno naše prirodno biće. To što je kaluđer uradio čekićem i dlijetom, moramo i mi da uradimo. Sada je naš zadatak da ponovo otrkrijemo svoju pravu suštinu".
izvor:http://nesadebeli.weebly.com/pri269e-1.html
Нема коментара:
Постави коментар