Vodonoša u Indiji imao je 2 velika krčaga koje je nosio obješene o motku o vratu. Jedan krčag je bio napukao, a drugi je bio savršen. Dok je savršeni krčag uvijek donosio punu mjeru vode nakon dugog hoda od potoka do kuće, napukli krčag donio bi samo polovinu. Pune dvije godine ovo se dnevno ponavljalo i vodonoša je donosio mjeru i po vode do gospodareve kuće. Naravno, savršeni krčag je bio ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namijjenjen. Jadni, napukli krčag, stidio se svog nedostatka i osjećao se jadno doprinoseći samo polovinu onog šta je trebao.
Po isteku druge godine, shvativši svoj gorki neuspjeh, jednog dana reče vodonoši pri potoku:
- Stidim se sebe i htio bih se izviniti!
- Zašto? - upita vodonoša - Zašto se stidis?
Krčag nastavi:
- Proteklih godina mogao sam donositi samo pola svog tereta, jer je druga polovina iscurila kroz napuklinu putem do gospodarove kuće. Zbog moje mane ti radiš više, a ne dobijaš naknadu za svoj napor.
Vodonoša se sažalio nad starim, napuklim krčagom i saosjecajno reče:
- Kad se budemo vraćali želio bih da obratiš pažnju na prekrasno cvijeće uz stazu.
Stvarno, kad su se penjali uzbrdo, stari napukli krčag opazio je s jedne strane divno cvijeće obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja, opet ga obuzme tuga i još jednom se izvini vodonoši za svoj neuspjeh.
Vodonoša mu reče:
- Da li si opazio da je cvijeće samo s tvoje strane staze, a na strani savršenog ga nema? To je zato jer sam ja oduvijek znao za tvoj nedostatak pa sam ga iskoristio. Na tvojoj sam strani posadio sjemenke cvijeća i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zalivao. Već dvije godine berem ovo divno cvijeće i njime ukrašavam gospodarev sto. Bez tebe ova ljepota nikada ne bi krasila njegov sto.
Нема коментара:
Постави коментар