Dvojica staraca, obojica ozbiljno bolesni, boravili su u bolnici u istoj sobi. Jedan od njih je mogao sjeđeti na svome krevetu da olakša drenažu tečnosti iz njegovih pluća, a krevet mu je bio pored jedinog prozora u sobi. Drugi je morao provoditi svo vrijeme ležeći na leđima, gotovo nepokretan.
Starci su razgovarali satima. Govorili su o svojim suprugama, o đeci, o unucima, o svojim domovima, poslovima, o tome đe su sve bili. I svako popodne kada bi starac na krevetu kraj prozora sjedio, opisivao bi sve stvari koje je mogao viđeti kroz prozor. Starac na dugome krevetu počeo je da živi za te periode đe bi se sav njegov svijet proširio i oživio sa svom aktivnošću i bojom vanjskog svijeta kojeg je opisivao starac kraj prozora:
"Prozor gleda na park s predivnim jezerom. Patke i labudovi plivaju na vodi, dok đeca puštaju svoje male brodove. Zaljubljeni šetaju sa rukom u ruci između cvijeća i duginih boja. Veliko zeleno drveće ukrašava cijeli kraj, a u daljini se naziru siluete gradskih solitera..."
Dok bi starac kraj prozora opisivao sve ove detalje, starac na drugoj strani sobe zatvorio bi oči, zamišljao i uživao živopisne scene.
Jednog toplog popodneva starac kraj prozora je opisivao paradu koja je prolazila. Iako ovaj drugi nije mogao čuti sastav koji je svirao, mogao je viđeti u svojim mislima onako kako mu je starac do prozora opisivao. Neočekivano, bijes zaposjedne njegove misli - Zašto on sve to ne vidi? Zašto onaj tamo ima sve to zadovoljstvo gledanja svega dok ja ništa ne vidim? To nije fer - mislio je. Kako mu je u glavi kipjelo, u prvi mah se postidio. Ali, kako su dani prolazili, zavist ga je izjedala i uskoro je postao ogorčen. Počeo je samo o tome razmišljati i više nije mogao spavati. Htio je biti kraj tog prozora - ta je misao sada upravljala njegovim životom.
Dok je kasno u noći ležao buljeći u plafon, starac do prozora počeo je kašljati. Gušio se tečnošću iz svojih pluća. Pipkao je po zidu mutno osvijetljene sobe, tražeći dugme za poziv u pomoć. Za manje od pet minuta kašljanje i disanje je prestalo. Sobom je vladala tišina, smrtna tišina.
Medicinska sestra pronašla je beživotno tijelo starca kraj prozora. Iznenađena, pozvala je bolničare da ga odnesu, bez meteža, bez panike. Drugi je starac, kada mu se to učinilo prikladnim, zamolio da ga premjeste u krevet kraj prozora.
Konačno, osjetiće nešto od života, doživjeće radost ljepote spoljnjeg svijeta gledajući kroz vlastite oči. Lagano, bolno, pridigao se oslonivši se na lakat da pogleda kroz prozor...
Ugledao je visoki bijeli zid.
Starci su razgovarali satima. Govorili su o svojim suprugama, o đeci, o unucima, o svojim domovima, poslovima, o tome đe su sve bili. I svako popodne kada bi starac na krevetu kraj prozora sjedio, opisivao bi sve stvari koje je mogao viđeti kroz prozor. Starac na dugome krevetu počeo je da živi za te periode đe bi se sav njegov svijet proširio i oživio sa svom aktivnošću i bojom vanjskog svijeta kojeg je opisivao starac kraj prozora:
"Prozor gleda na park s predivnim jezerom. Patke i labudovi plivaju na vodi, dok đeca puštaju svoje male brodove. Zaljubljeni šetaju sa rukom u ruci između cvijeća i duginih boja. Veliko zeleno drveće ukrašava cijeli kraj, a u daljini se naziru siluete gradskih solitera..."
Dok bi starac kraj prozora opisivao sve ove detalje, starac na drugoj strani sobe zatvorio bi oči, zamišljao i uživao živopisne scene.
Jednog toplog popodneva starac kraj prozora je opisivao paradu koja je prolazila. Iako ovaj drugi nije mogao čuti sastav koji je svirao, mogao je viđeti u svojim mislima onako kako mu je starac do prozora opisivao. Neočekivano, bijes zaposjedne njegove misli - Zašto on sve to ne vidi? Zašto onaj tamo ima sve to zadovoljstvo gledanja svega dok ja ništa ne vidim? To nije fer - mislio je. Kako mu je u glavi kipjelo, u prvi mah se postidio. Ali, kako su dani prolazili, zavist ga je izjedala i uskoro je postao ogorčen. Počeo je samo o tome razmišljati i više nije mogao spavati. Htio je biti kraj tog prozora - ta je misao sada upravljala njegovim životom.
Dok je kasno u noći ležao buljeći u plafon, starac do prozora počeo je kašljati. Gušio se tečnošću iz svojih pluća. Pipkao je po zidu mutno osvijetljene sobe, tražeći dugme za poziv u pomoć. Za manje od pet minuta kašljanje i disanje je prestalo. Sobom je vladala tišina, smrtna tišina.
Medicinska sestra pronašla je beživotno tijelo starca kraj prozora. Iznenađena, pozvala je bolničare da ga odnesu, bez meteža, bez panike. Drugi je starac, kada mu se to učinilo prikladnim, zamolio da ga premjeste u krevet kraj prozora.
Konačno, osjetiće nešto od života, doživjeće radost ljepote spoljnjeg svijeta gledajući kroz vlastite oči. Lagano, bolno, pridigao se oslonivši se na lakat da pogleda kroz prozor...
Ugledao je visoki bijeli zid.
On je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u spoljnom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao viđeti zid koji je stajao ispred prozora.
Ona reče: "A možda je htio usreciti vas?"
Ona reče: "A možda je htio usreciti vas?"
Нема коментара:
Постави коментар