Srce

Među rijetkim sitnicama koje čuvam u kutiji za nakit, kao prave dragocjenosti i svjedočanstva o svom životu, jeste i jedno malo crveno-žuto srce. Napravljeno je davno, od glinamola, nevješto, obično, ali mi uvijekl izmami suzu. Podsjeti me ne dan kada sam ga dobila… Bila sam još mlada i puna elana, ambiciozna, opterećena brojnim obavezama. Stalno razepeta između posla i porodice, balansirala sam sve više i vjerovala da sve mogu i da ću na sve stići. Prema vlastitoj procjeni, prednost i značaj sam davala čas jednom, čas drugom. Uglavnom je porodica trpjela zbog posla, a onda, gonjena grižom savjesti, sve sam češće nastojala da sve vrijeme koje nijesam ostajala na poslu ili bila na službenom putovanju, posvetim sinu i mužu. Uzaludno sam nastojala da nadoknadim sve trenutke u kojima sam im bila potrebna, ali ih ipak nijesam provodila sa njima. Naravno, zbog posla kome sam bila beskrajno posvećena, gradeći karijeru. Više se ne sjećam šta je bilo tako važno tog dana na poslu. Dakle, ništa epohalno, ništa bez čega bi moj život bio manje zanimljiv i posao stao. Uglavnom, po svog sina, kome je tada bilo pet godina, stigla sam posljednja u obdanište. Stajao je sam s vaspitačicom, oči su mu bile pune suza. Prišao mi je držeći na dlanu majušno srce koje je sam napravio. Ta slika me ubola pravo u dušu. Njegove tužne oči vidim kada god dotaknem pogledom majušno žuto-crveno srce. Jednako me godinama boli, vrijeme ne umanjuje taj gorki osjećaj. Okupirana svojim poslom, nijesam obraćala pažnju da su baš toga dana, u čast osmog marta, Dana žena, klinci u obdaništu spremali poklon za mame. Pošto je osmi mart bio u subotu, tog petka svi su klinci svojim majkama poklonili te, svojom rukom rađene poklone. Moj sin je dugo čekao da mi preda srce, jer je baš toga dana njegova mama stigla mnogo poslije ostalih. Dosta je godina prošlo od tada. Nas dvoje smo sjeđeli u lijepom luksuznom restoranu. Bio mi je rođendan. Odavno smo sin i ja bili jedini članovi naše porodice. Odrastao je, osamostalio se, ali je umio da bude pažljiv i nježan. U času kada mi je govorio o tome kako mu je uvijek teško da izabere poklon za mene, sjetila sam se malog crveno-žutog srca. Zaiskrila mi je suza. Pitala sam ga da li se sjeća toga srca. Pitala sam ga da li se sjeća tog dana. „Da, pa šta“ - rekao je. Tvrdio je da mu ne znači ništa. Ne pridaje nikakav značaj baš tom danu, ni tom događaju. Ostala sam zapitana da li je baš tako. Da li me moj već odrasli sin samo tješi, prikrivajući neprijatni dio sjećanja na taj, za mene veoma tužan događaj iz njegovog djetinjstva. Ili su to sjećanje brisali događaji u životu u kome je bilo i gorčih i važnijih stvari od osmomartovskog djetinjeg poklona? Odavno mi više moj posao nije tako značajan. Usponi i padovi, radosti i razočaranja su se nizali i ja sam tek odlaskom u penziju shvatila da postoje mnogo značajniji segmenti života osim profesije i karijere. Odavno više ne slavim osmi mart. Ali danas još pamtim taj trenutak kada je moj sin ispružio svoj djetinji dlan na kome je bilo malo, crveno-žuto srce. I još me boli.