Bila tako dva prijatelja. Svako veče sjeđeli bi kraj vatre na malim tronogim stolicama i razgovarali. No, dogodi se da jedan od njih postane šeik. Preseli se, dakle, u kamenu palatu i sjedne u visoku stolicu od sedefa. Mnogo naroda je dolazilo da se pokloni novom starješini. Došao je i stari prijatelj njegov, sav radostan, preradostan, da mu čestita. Ali ga oholi šeik ne šćede odmah puštiti k sebi, nego ga ostavi da čeka nekoliko dana. Najzad, naredi da mu ga dovedu. Skromni prijatelj uđe, a šeik se još više usturi u stolici od sedefa. Prijatelj odmah razumjede sve, pa se počne okretati oko sebe kao da ne vidi šeika. Šeik ga ljutito oslovi i upita šta traži očima.
- Tražim tebe, čovječe, đe si? – odgovori prijatelj.
Zatim tužno dodade:
- Dok si sjeđeo na maloj stolici nije se viđela stolica od čovjeka, a sad, eto, ne vidi se čovjek od stolice!
Što veća stolica, to manji čovjek!
- Tražim tebe, čovječe, đe si? – odgovori prijatelj.
Zatim tužno dodade:
- Dok si sjeđeo na maloj stolici nije se viđela stolica od čovjeka, a sad, eto, ne vidi se čovjek od stolice!
Što veća stolica, to manji čovjek!
Нема коментара:
Постави коментар